Ove riječi Zorana Kalezića su slomile srce Silvane Armenulić

Bolno je odjeknula vijest kada nas je prije više od godinu, napustio legendarni pjevač i kompozitor narodne muzike Zoran Kalezić u 74. godini poslije duge i teške bolesti. Zvali su ga pjevačem tuge i emocije. Postojale su takve samo tri zvijezde: Toma, Silvana i Kalezić.

Kafanska karijera

S Tomom Zdravkovićem se okumio, sa Šabanom Šaulićem zore dočekivao, a sa Silvanom Armenulić godinama je bio najbliži saradnik. Nikada nije znao riječima iznijeti svoju zahvalnost i emocije koje je imao i nosio za Silvanu. Dala mu je krila kada mu je bilo najpotrebnije. Bilo je to sedamdesetih godina prošlog vijeka – Silvana u zenitu popularnosti, Kalezić na početku kafanske karijere.

– Slušala me u Titogradu (Podgorici). Ja sam pjevao više zabavnjake, a ona mi kaže da odavno nije čula muzikalnijeg mladog pjevača i da je podsjećam po emociji na Tomu. Povela me na svoju turneju po Crnogorskom primorju.

Zamislite mene mladog, željnog slave i aplauza, a preplašenog i iskompleksiranog otvaram Silvanin program. U tih mjesec dana druženja postali smo bliski.

Uvijek sam je persirao. Jedne večeri joj kažem “Znate Silvana, u mom selu meni niko ne vjeruje da sam ja pjevač. Cirkuzaju sa mojom majkom. Biste li vi htjeli sa mnom otići u moje selo na ručak kod moje majke?

Neograničeno povjerenje

Nasmijala se, ali je pristala. Njena sestra Mirjana, ona i ja se zaputimo u moje selo. Dolazimo u Silvaninom “Ford kapriju”. Cijelo selo se iskupilo, a ja cvjetam od sreće. Bilo mi je najvažnije da mi majku ne zezaju. Moja majka plače, grli ljubi Silvanu, mene…. Postale su prijateljice, pa smo narednih pet dana sa koncerata dolazili u moje selo na konak.

Onda ja Silvanu zamolim da organizujemo koncert za moje komšije u Domu kulture. I kažem joj da ću pjevati ostatak turneje džabe, a ona pristane bez riječi, ali nije mi umanjila honorar.

Seoski Dom kulture je bio zapušten, ali su mještani koliko toliko ga sredili. Održali smo koncert, a nakon toga me je Silvana spojila sa Acom Stepićem i Obradom Jovovićerm iz Jugotona. Poslije toga sve se zna o meni.

Ali se ne zna da sam ja bio jedini koje je mogao voziti Silvanine bijesne automobile. Imala je u mene neograničeno povjerenje. Samo sam ja znao za njene bračne probleme, za muku koju je nosila na svojoj duši zbog nesretnog braka s Radmilom Armenulićem, zbog nevjerovatne borbe za svoju kćerku Gordanu, koja joj je bila smisao života.

Zanimljivo je da je Kalezić Silvani poklonio dvije pjesme: “Željna sam rodnog doma” 1974. godine, te nakon njene smrti komponovao je i otpjevao pjesmu “Jednoj ženi koje nema više”.

Noćas mi srce pati…

– Bili smo na zajedničkoj turneji. Ja publici predstavljao pjesmu “Željan sam rodnog doma” kao svoju novu pjesmu, koju tek treba da snimim. U jednom trenutku meni Silvana kaže da joj se sviđa pjesma i pita me da joj dozvolim da je i ona snimi. Kazao sam “Silvana, to je najmanje što mogu uraditi za vas. Ja sam počašćen tom vašom idejom. I zaista te 74. godine ona je snimila tu pjesmu. To je neponovljiva interpretacija. A na B strani te ploče je snimila “A što ćemo ljubav kriti”. Takav vokal se rađa jednom u 100 godina – riječi su Zorana Kalezića.

Nakon Silvanine pogibije, nekoliko mjeseci kasnije Kalezić će u jednoj beogradskoj kafani napisati stihove pjesme “Jednoj ženi koje nema više. Ušao je s društvom u kafanu, a pjevačica je pjevala Silvaninu pjesmu “Noćas mi srce pati…”

Krenule su mu suze, a onda je od konobara zatražio komadić papira i olovku, te počeo pisati stihove “Za njom cvile violine, za njom plaču kapi kiše…”.

Posvećana Silvani

– Dvije godine sam čuvao tu pjesmu. Nisam htio da je odmah pustim da me ne bi neko optužio da zarađujem na mrtvoj Silvani. A onda su me pozvali na Ilidžanski festival. Prihvate ovu pjesmu, ali nisu znali da je posvećena Silvani. Tek kada sam dobio nagradu, otkrio sam istinu da je ta pjesma posvećena najvećoj zvijezdi svih vremena i najplemenitijem biću u mome životu, poslije moje majke, Silvani Armenulić – riječi su Zorana Kalezića.

(Naj portal)