Pratite nas

Vidoviti ljudi

Ostvaruje li se Milijazovo proročanstvo: LJUDI ĆE BITI BOLESNI, A NIKO NEĆE MOĆI DA IM POMOGNE, MALO ĆE NAS OSTATI!

Published

on

Matijas Lang, poznatiji kao Milijazl, iz 18. vijeka ubraja se u najbolje vidovnjake Njemačke. Predvidio je ratove, ali i zarazu u kojoj će majke bježati od dece, piše portal magazinnovosti.

Matijas je bio mlinar, a predvidio je pronalaske kao što su željeznica, automobili, brodovi, avioni, ali i ne samo Prvi i Drugi, već i Treći svjetski rat! Njegovi sunarodnici u Bavarskoj slušali su i nisu vjerovali šta govori.

Mlinar je predvidio i događaje kao što su izumiranje šuma i efekat staklene bašte, ali i da će ljudi živjeti u “betonu”. Precizno je predvidio i kako ćemo se oblačiti, kao i da će crkva izgubiti glavnu riječ. Međutim, najzanimljivija su njegova predviđanja šta nas čeka na Balkanu.

Naime, mlinar je govorio o “debelom kraju”, o velikom “čišćenju svijeta”. U njegovim predskazanjima se govori o bombama koje padaju na gradove, gase život i opustošuju čitave oblasti. On je, na kraju, predvidio da će doći “čistač klupa”: zarazna bolest koja će pokositi sve.
Milijazlova slikovita proročanstva prenošena su sa generacije na generaciju, a željeznicu je opisao kao “putujući dim koji laje kroz šumu”.

Početak Prvog svjetskog rata je predskazao riječima: “Kada se na nebu bude vidjela bijela riba” i pogodio je – cepelin je tada letio.

Za godine poslije Drugog svjetskog rata rekao je da će preći u blagostanje, da će kuće nicati kao pečurke, da će se ljudi “voziti sa krovom, a bez konja i rude”.

“Kada budemo imali samo lijepe ulice, kada se ljudi na selu budu oblačili kao ljudi u gradu, a ljudi u gradu kao budale i majmuni, onda je gotovo.”
Zanimljivo je kako je proročki opisao štikle:

“Žene će dobiti cipele sa visokim potpeticama, hodaće polako kao koze, a muškarci se neće više razlikovati od žena. Onda neće još dugo potrajati.”
Mlinar je opisao detaljno znake koji će najaviti Treći svjetski rat:

“Dvojica drvosječa sjeduit će na jednom panju i neće smjeti jedan drugome da vjeruje. U gradu će sve ići naopako. Žene će glavu nositi naopačke. Kosa će im naprijed biti duža nego pozadi. To će biti posljednje.”

Najkonkretnije, kraj će početi kada “na put izađu crveni ljudi u crvenim kaputima. Onda će to početi, kao grmljavina u vazduhu. Preko Henerkobela i Falkenštajna spustiće se ovamo dole ljudi u crvenim kaputima. Poći će kroz Bijeli grad na istoku. (Beograd?) Ti ljudi u crvenim kaputima će doći; kada ujutro rano ustanemo i pogledamo kroz prozor, oni će već gledati kroz prozor u nas.”

Mlinar je predvidio i da će teći krv u potocima i savjetuje:
“Ko bude imao tri vekne hljeba i jednu izgubi, ne treba da se okreće. Biće mu dovoljne i dvije. Ljudi će biti bolesni, a niko neće moći da im pomogne.”

Njegove riječi viđene iz perspektive “socijalne distance” zvuče istinite:

“Onda će se ljubav prema bližnjem opet cijeniti među ljudima, a ono čega još bude bilo, biće apsolutno bolje. I ljudi će se radovati kada jedan drugog ponovo vide i kada čuju o još nekom poznaniku, jer će ostati toliko malo ljudi, da će se lako moći izbrojati. Neće se znati kako su izgubili život.”
Mlinarevo proročanstvo budi nadu, jer kaže će “u krajevima gdje su potoci sa pastrmkama, tamo će se još ponekad čuti pijetao kako kukuriče.”

Prorekao je da najveću nesreću, neće doživjeti ni njegovi unuci, već tek treći rod će to možda doživjeti.

Most preko Dunava
Početak Drugog svjetskog rata najavio je riječima: “Kada u Štraubingu budu gradili veliki most preko Dunava, završiće ga, ali nikada sasvim; onda će početi”.
Podsjetimo, most preko Dunava u Štraubingu izgrađen je 1. septembra 1939. (kada su njemačke trupe umarširale u Poljsku) i bio je skoro dovršen: nedostajao je samo gornji betonski sloj.

Ljudi će padati sa klupa
“Od svih užasa “čistač klupa” biće posljednji. Kada ljudi budu počeli da padaju sa klupe kao muhe sa zida, počeće posljednje vrijeme. Ono će biti užasno.

Vidoviti ljudi

Iz paklenih muka Esmu Mehić je spasila Vidovita Rabija: ZAŠTO BAŠ MOJE DIJETE?

Published

on

Nikada nisam pomišljala da će se moja najveća noćna mora okončati skoro sasvim slučajno i da će ustvari uzroci svega toga ležati tako blizu mene. Da sam barem znala! Jer noći ispunjene vriskom, neartikulisanim zvucima, razbacane stvari po kući…, bili su moja svakodnevnica pune dvije godine.

Živjela sam u strahu, možda je bolje reći da sam samo postojala. Zapravo, života nisam imala, na ulicu nisam izlazila mjesecima. Jedina stvar koja me interesovala i zbog koje sam ponekada željela da da jutro i ne scane jeste: „Zašto moje dijete?“.

Jecaji na ulici

Moja kćerka, to divno stvorenje koje nikada nikome nije nanijelo zlo, koja je bila uzorna i odlična učenica, bila je bolesna, a uzrok niko nije znao. Imala je 16 godina. To je vrijeme kada se stva, kada se voli… A ona nije imala vrijeme, za nju je stalo. Živjela je u nekom svom svijetu gdje su joj očaj i bol bili zamjena za ljubav, a svaki novi dan imala je sve više džinovsko-šejtanskih napada.

Najteže od svega za jednu majku jeste kada gledate vaše dijete kako se pati, a vi mu ne možete pomoći. U stanju u kojem se nalazila ona čak nije ni znala da sam joj majka.

Da su bar doktori znali šta je mom djetetu! Ali, ne. Svi nalazi i snimci bili su uredni, a na terapije nije reagovala onako kako su oni očelivali. Počela sam da sumnjam da izlaz iz ove situacije uopće posoji, nisam vidjela nikakvu alternativu, nikakvu pomoć; samo moje dijete koje umjesto pjesme ispušta neartikulisane urlike poput mačke i psa.

Moja je Elma tonula sve dublje, a sa njom i ja. Za pomoć se nisam mogla obratiti nikome, jer ne bi vjerovali, tako da sam sav svoj teret nosila sama i to me jako boljelo.

Nakon, ko zna kojeg uzaludnog pokušaja da u bolnici nađemo lijek ili bar put do lijeka. Jednog dana sam plačući krenula iz bolnice i u putu sam sreča sboju staru poznanicu. Napokon sam zajecala i sve joj na ulici ispričala o našim jadima.

No, na moje iznenađenje ona mi je rekla kako je i sama imala nekih problema i dala mi je broj od Vidovite Rabije. Savjetovala mi je da kod nje odem što prije, ali ja Rabiju nisam odmah nazvala. Strahovala sam da ni ona neće pomoći mojoj Elmi.

Pramen kose

No jedno noći desio se najjači napad. Bacala je stvari po podu, vrištala… Ubrzo je izgubila svijest, uzgledala je kao da spava, što je mene još više prepalo. Vidjeti je tako neprirodno mirnu, čini mi se da je bilo još teže, nego je gledati rastrešenu i raspamećenu.

Tako kasno, u panici sam se javila Vidovitoj Rabiji. Tada nisam ni slutila da će moj telefonski poziv biti odlučujući za izliječenje moje kćerke. Nisam ni sanjala da ću otkriti uzrok njenog stanja i nepoznate bolesti.

Ukratko sam joj objasnila situaciju, a ona mi je rekla da će da prouči Dovu iz Kur'ana za moju Elmu, kako bi je smirila. A onda je, nakon što je „otvorila njenu zvijezdu“ kazala kako je moje dijete pod sihirima.

„Njoj su napravljeni sihiri preko pramena kose, a uradila je to njoj po krvi bliska osoba. Vi i ta žena se nikada niste voljele. Ona, zapravo, vas nije nikada prihvatila…. – govorila je vidovita Rabija, a meni je odmah bilo jasno da je to moja svekrva, jer me ta žena nikada nije prihvatila kao snahu.

Sutradan smo stigle kod Vidovite Rabije, moja kćerka nij mogla stajati na nogama, unijele smo je unutra. Rabija je uzela za ruku i počela da uči….

I upravo tada u toj prostoriji desio se najljepši trenutak u mome žiovotu. Elma se smirila i zovnula me „Mama“.  Rabija je nastavila učiti, a onda joj dala kocku sa tom učenom vodom.

Vodila sam je ukupno na devet tih duhovnih tretmana, kupala je učenom vodom, posipala posteljinu i garderobu njenu, prskala sobu u kojoj spava.

Danas, nakon svega, Elma je drugo dijete, sasvim je priroddna i zdrava, um joj se izvistrio, emocije probudila. Opet naš dom miriše toplinom i ljubavlju.

Njen kontakt telefon (viber) je 00387/61 486 302. Posjetite njenu FB stranicu: https://www.facebook.com/vidovitarabija/ (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending