Proizvodnja soli u Tuzli odvija se u kontinuitetu, od neolita do danas. Arheološki materijal, fragmenti keramičkih posuda, pronađen na području grada Tuzle oko današnje Šarene džamije i skvera, svjedoči o postojanju neolitskog naselja. Kasnije, krajem I vijeka p.n.e. današnju Bosnu i Hercegovinu osvajaju Rimljani. Iz tog perioda nema materijalnih dokaza da se na ovim prostorima crpila slana voda.

Međutim, Rimljani današnju Tuzlu nazivaju imenom To Salines, što u prijevodu znači sol. Prvi pisani pomen imena ovog grada veže se za bilješku Konstantina Porfirogeneta koji u djelu De administrando imperio Tuzlu naziva „naseljenim gradom“ i naslovljava je imenom Salenes.

Područje Župe Soli prvi put dolazi pod otomansku vlast 1460. godine, istovremeno sa padom Srebrenice i Zvornika. Međutim, Mađari poduzimaju protivofanzivu 1464. godine i grad Sol ponovo dolazi pod ugarsku vlast. Osmanlije ga u konačnici preuzimaju 1474. godine.

Dokaz postojanju solnih bunara iz osmanskog perioda danas je vidljiv kroz Solni bunar smješten na Solnom trgu u Tuzli. Solane su u osmanskom periodu bile jednostavni objekti izrađeni od drveta sa jednodijelnom prostorijom ukupnih dimenzija cca 4,5 x 4,5 m. U nju su se mogle smjestiti maksimalno dvije peći sa tavama, pratećim priborom i alatom.

Prilikom prerade slane vode koristile su se alatke jednostavne izrade: tava, sadžak, mješaljka, čabar i bačva. Alatke su se izrađivale od drveta (topole, javora, vrbe, oraha) zbog otpornosti drveta prema koroziji. Prema podacima zabilježenim u različitim osmanskim dokumentima, krajem njihove vladavine u Bosni i Hercegovini, u Tuzli se godišnje proizvodilo oko 467 000 oka soli. Dobijena sol se pakovala u vreće, arare i sepete obložene tkaninom sa unutrašnje strane. Sol su transportovali kiridžije na konjima.

Aneksijom Bosne i Hercegovine Tuzla zadržava svoj dotadašnji naziv za zvanično ime grada. Nova uprava, uporedo sa rudarskim istraživanjima u srednjoj Bosni, počinje sa pripremama za iskorištavanje soli i uglja u tuzlanskoj oblasti.

Nakon otkrivanja bogatih nalazišta soli 1884. godine započele su opsežne pripreme za izgradnju prve industrijske solane u Simin Hanu. Iste godine igrađen je slanovod od lijevanog željeza promjera 7 cm u dužini 3,5 km. Slanovod je povezivao solanu u Siminom Hanu sa dva slana bunara u Gornjoj Tuzli. Solana je puštena u proizvodnju 25. marta 1885. godine.

U prvoj godini poslovanja, proizvedeno je oko 1858 tona soli. Proizvodnja se izvodila u dva kazana u kojima se iskuvavala slana voda. Do 1890. godine ova solana imala šest proizvodnih kazana ukupne grijne površine 696 m2 na kojima se proizvodilo oko 70 tona soli godišnje. Izgradnjom ove solane gotovo je u potpunosti prestao uvoz soli u Bosnu i Hercegovinu.

Uoči Drugog svjetskog rata tuzlanska solana s pogonima u Siminom Hanu i Kreki imala je ukupno 13 proizvodnih kazana sa planom proširenja i povećanja proizvodnih kapaciteta. Nakon završetka Drugog svjetskog rata tuzlanska solana nastavlja sa radom nastojeći obnoviti uništene proizvodne kapacitete. Početkom pedesetih godina počinje izgradnja novih kazana za varenje slane vode. Godine 1952. su izgrađena i puštena u rad tri nova proizvodna kazana.

U periodu od 1952. do 1970. godine solane u Siminom Hanu i Kreki su radile sa 16 proizvodnih kazana. Stručne analize koje su vršene polovinom šezdesetih godina XX vijeka pokazale su da dalja ulaganja u cilju modernizacije i mehanizacije već zastarjele tehnologije proizvodnje soli u Solani nemaju ekonomska opravdanja i da postojeći stepen tehnologije i tehnike proizvodnje soli zaostaje u odnosu na svjetsku proizvodnju. Iz tog razloga započela je izgradnja nove, savremene fabrike soli.

Stara Solana Kreka danas je Muzej soli sa pokretnim naslijeđem, kompleks solnih bunara sa pumpnom stanicom i solni bunar iz osmanskog perioda nacionalnim spomenikom BiH. Time je konačno odato priznanje proizvodnji soli u Tuzli. (Naj portal)