Pratite nas

Razglednice

Ono što je nekima zlato, Tuzli je sol: PRIČA O MUZEJU SOLI

Published

on

Proizvodnja soli u Tuzli odvija se u kontinuitetu, od neolita do danas. Arheološki materijal, fragmenti keramičkih posuda, pronađen na području grada Tuzle oko današnje Šarene džamije i skvera, svjedoči o postojanju neolitskog naselja. Kasnije, krajem I vijeka p.n.e. današnju Bosnu i Hercegovinu osvajaju Rimljani. Iz tog perioda nema materijalnih dokaza da se na ovim prostorima crpila slana voda.

Međutim, Rimljani današnju Tuzlu nazivaju imenom To Salines, što u prijevodu znači sol. Prvi pisani pomen imena ovog grada veže se za bilješku Konstantina Porfirogeneta koji u djelu De administrando imperio Tuzlu naziva „naseljenim gradom“ i naslovljava je imenom Salenes.

Područje Župe Soli prvi put dolazi pod otomansku vlast 1460. godine, istovremeno sa padom Srebrenice i Zvornika. Međutim, Mađari poduzimaju protivofanzivu 1464. godine i grad Sol ponovo dolazi pod ugarsku vlast. Osmanlije ga u konačnici preuzimaju 1474. godine.

Dokaz postojanju solnih bunara iz osmanskog perioda danas je vidljiv kroz Solni bunar smješten na Solnom trgu u Tuzli. Solane su u osmanskom periodu bile jednostavni objekti izrađeni od drveta sa jednodijelnom prostorijom ukupnih dimenzija cca 4,5 x 4,5 m. U nju su se mogle smjestiti maksimalno dvije peći sa tavama, pratećim priborom i alatom.

Prilikom prerade slane vode koristile su se alatke jednostavne izrade: tava, sadžak, mješaljka, čabar i bačva. Alatke su se izrađivale od drveta (topole, javora, vrbe, oraha) zbog otpornosti drveta prema koroziji. Prema podacima zabilježenim u različitim osmanskim dokumentima, krajem njihove vladavine u Bosni i Hercegovini, u Tuzli se godišnje proizvodilo oko 467 000 oka soli. Dobijena sol se pakovala u vreće, arare i sepete obložene tkaninom sa unutrašnje strane. Sol su transportovali kiridžije na konjima.

Aneksijom Bosne i Hercegovine Tuzla zadržava svoj dotadašnji naziv za zvanično ime grada. Nova uprava, uporedo sa rudarskim istraživanjima u srednjoj Bosni, počinje sa pripremama za iskorištavanje soli i uglja u tuzlanskoj oblasti.

Nakon otkrivanja bogatih nalazišta soli 1884. godine započele su opsežne pripreme za izgradnju prve industrijske solane u Simin Hanu. Iste godine igrađen je slanovod od lijevanog željeza promjera 7 cm u dužini 3,5 km. Slanovod je povezivao solanu u Siminom Hanu sa dva slana bunara u Gornjoj Tuzli. Solana je puštena u proizvodnju 25. marta 1885. godine.

U prvoj godini poslovanja, proizvedeno je oko 1858 tona soli. Proizvodnja se izvodila u dva kazana u kojima se iskuvavala slana voda. Do 1890. godine ova solana imala šest proizvodnih kazana ukupne grijne površine 696 m2 na kojima se proizvodilo oko 70 tona soli godišnje. Izgradnjom ove solane gotovo je u potpunosti prestao uvoz soli u Bosnu i Hercegovinu.

Uoči Drugog svjetskog rata tuzlanska solana s pogonima u Siminom Hanu i Kreki imala je ukupno 13 proizvodnih kazana sa planom proširenja i povećanja proizvodnih kapaciteta. Nakon završetka Drugog svjetskog rata tuzlanska solana nastavlja sa radom nastojeći obnoviti uništene proizvodne kapacitete. Početkom pedesetih godina počinje izgradnja novih kazana za varenje slane vode. Godine 1952. su izgrađena i puštena u rad tri nova proizvodna kazana.

U periodu od 1952. do 1970. godine solane u Siminom Hanu i Kreki su radile sa 16 proizvodnih kazana. Stručne analize koje su vršene polovinom šezdesetih godina XX vijeka pokazale su da dalja ulaganja u cilju modernizacije i mehanizacije već zastarjele tehnologije proizvodnje soli u Solani nemaju ekonomska opravdanja i da postojeći stepen tehnologije i tehnike proizvodnje soli zaostaje u odnosu na svjetsku proizvodnju. Iz tog razloga započela je izgradnja nove, savremene fabrike soli.

Stara Solana Kreka danas je Muzej soli sa pokretnim naslijeđem, kompleks solnih bunara sa pumpnom stanicom i solni bunar iz osmanskog perioda nacionalnim spomenikom BiH. Time je konačno odato priznanje proizvodnji soli u Tuzli. (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending