U vremenu sebičnosti i brzih zaborava, postoje oni koji su nas oblikovali – tiho, bez interesa, samo jer su bili dobri ljudi. O njima se rijetko piše, ali ih nikada ne zaboravimo. Ove ljude pamtimo cijeli život
Neki ljudi ne ostaju u sjećanju zbog onoga što su rekli, već zbog onoga što su učinili kad nisu morali.
Bili su tu kad je bilo najteže. Bez buke, bez slave, bez interesa. Nisu tražili da ih volimo. Samo su bili – ljudi.
Profesor koji je vidio više od ocjena
Svi se sjećamo onog jednog profesora koji nije gledao samo brojke. Nije pitao za prosjek, nego je znao prepoznati trud, tišinu, potencijal. Rekao je nešto jednostavno, ali moćno:
„Ti to možeš. Samo nemoj odustati.“
Nekad su upravo te riječi bile razlika između odluke da nastavimo ili da stanemo.
Komšija iz prizemlja koji je znao kad nemamo
Nije pitao, nije se hvalio. Samo se pojavio na vratima s drvom, s vrećicom, s riječima:
„Znam ja kako je. Polako, samo hrabro.“
U vremenu kada mnogi gledaju samo sebe, on je gledao preko zida – i vidio čovjeka.
Nisu svi doktori isti. Neki znaju samo nalaz. Drugi znaju pogled koji smiruje, ruku na ramenu, rečenicu koja vraća nadu.
„Ne brinite, sad ste kod mene.“
To nije medicina – to je ljudskost.
Trener koji je učio da je gubitak lekcija
Na terenu smo učili mnogo više od igre. Učili smo: Kako ustati kad padneš, Kako pobijediti bez oholosti, Kako izgubiti bez mržnje…
I dan-danas, u životu, kad nas savlada nešto veće od nas – čujemo njegov glas:
„Nastavi. I ovo ćeš proći.“
Oni nisu na billboardima. Nisu na naslovnicama. Ali su u našim srcima, u našim mislima, u našim vrijednostima. Oni su razlog zašto još vjerujemo da dobrota nije nestala.
Zato ih ne zaboravljamo!
A. Mirvić (Naj portal)
