Pratite nas

Razglednice

Odlaskom ćire, nestao je cijeli grad: NEKADA NAJVEĆA ŽELJEŽNIČKA RASKRSNICA – SRNETICA JE DANAS PUST GRAD

Published

on

Na oko 12 kilometara od Istočnog Drvara, ili Potoka, skrivena u srcu planine Klekovače na preko 1.000 metara nadmorske visine smještena je Srnetica, varoš koja je s ukidanjem pruge 1976. godine ostala pusta.

Nekada je tu vrvjelo od života. Do 1976. godine u radničkom gradu živjelo je oko 3.500 stanovnika. Jedina veza sa svijetom je bila uskotračna pruga koju jugoslovenske vlasti ukinuše i time ugasiše život na tim područjima.

Mnogo je priča od davnina pa do današnjih dana napisano o Srnetici. Mnogo je tekstova, slika i vremena darivano toj varoši, koja se, za svog sretnog vremena, ugnijezdila u njedrima planine Klekovače.

Od početka pa sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka kroz to mjesto je prolazilo, i to svakodnevno, više desetina putničkih odnosno teretnih vagona. Srnetica je podjednako udaljena od Strmice, Jajca i Prijedora. Sva ta tri mjesta, odnosno destinacije, od Srnetice, svog centra, su udaljena po 107 kilometara. Da li je ovo slučajno ili namjerno, prema tvrdnjama ljudi koji su vezani za Srneticu mogao bi da pojasni onaj ko je projektovao te pruge.

Ekipa “Nezavisnih” u lada nivi, teretnom vozilu koje se jedino može probiti uskim šumskim putem idući od Potoka, stigla je u Srneticu oko podneva. Na ulazu u varoš dočekaše nas tri šumska radnika koji nam ljubazno otvoriše kapiju, ali zamoliše nas da informacije potražimo od članova Eko-društva “Srnetica”, koji su na našu radost bili prisutni tu, jer osim njih u toj napuštenoj varoši nema nikoga.

Osim mira, tišine i ptica koje pjevajući i ne slute da srca mnogih plaču što nisu tamo gdje su rođeni, odrasli i gdje su se igrali, u Srneticu se više ne vraćaju.
Ekološko društvo “Srnetica” osnovalo je tridesetak mlađih ljudi, uglavnom Prijedorčana. Riječ je o potomcima bivših stanovnika koji su to prelijepo mjesto napustili zajedno s ukidanjem uskotračne pruge. Svi oni došli su u Srneticu s jednim ciljem – otrgnuti od zaborava sve što je u vezi sa Srneticom i vratiti toj varoši bar dio njenog nekadašnjeg sjaja.

Zoran Bojanić živi u Prijedoru. Njegov otac Slavko je rođen u Srnetici i nakon ukidanja pruge s roditeljima je preselio u taj grad. S još nekoliko drugova osnovao je Eko-društvo “Srnetica” i sada redovno dolazi s kolegama kako bi pobjegli od svakodnevne gradske gužve.

“Ovdje je raj na zemlji. Ovo je nešto neviđeno. Samo sam priče slušao od svojih najbližih kako je nekada bilo u Srnetici. Sve je vrvjelo od života i optimizma – sve do te 1976. godine, kada nisam bio ni rođen. Ali zato znam danas gdje je Srnetica i vraćam joj se. Jer, ovdje su moji korijeni”, rekao je Bojanić.

Radovan Tučić, čiji je otac Mile rođen i koji je radio u Srnetici kao otpravnik vozova, imao je samo dvije godine kada je s ukidanjem pruge s roditeljima otišao u Prijedor.
“Moralo se otići. Ovdje su imali sve – i školu i ambulantu i kino-salu. Eto šta znače putevi i saobraćaj. Ako nema toga nema ni života. Nadamo se da možemo Srneticu da otrgnemo od zaborava i oživimo turizam”, kaže Tučić.

Imali sve kao veliki gradovi: Bilo je u ovoj varoši oko 3.500 stanovnika. Bilo je života i radosti i to na svakom koraku, ispod svake jelike i smrče, i uz prugu koja je krivudala prema Drvaru i Kninu, s jedne, Prijedoru s druge, te Jajcu i Sarajevu s treće strane.

Bilo je ovdje i mladosti i nade koja je, ma kako im i koliko bilo teško, njene mještane uvijek vezivala uz proplanak na kome je, po njihovom mišljenju, “nikla i do zvijezda narasla Srnetica”, u kome je niklo mjesto koje je, uz riku srndaća i cvrkut ptica, najvjerovatnije i dobilo ime.

Nekada se iz Srnetice moglo vozom stići do Beograda, Zagreba, Sarajeva i Ljubljane. U to mjesto nekada je svakodnevno dolazila dnevna štampa iz glavnih gradova svih republika bivše Jugoslavije.

“Što se moglo čitati na beogradskom, zagrebačkom i ljubljanskom asfaltu, čitalo se i u Srnetici. Gradić je imao i svoju kino-dvoranu, tako da su filmovi koji su gledani u Sarajevu odmah naredni dan puštani i u Srnetici”, sjeća se Bojanić priča svojih roditelja.

Imala je ta varošica i osnovnu školu, koju je pohađalo pedesetak učenika. Svi su oni bili djeca ili šumskih radnika ili željezničara. Bili su tu i ambulanta sa čak tri ljekara i apoteku kakva nije bila čak ni u Beogradu. Nešto kasnije imali su i svoj fudbalski klub. Imalo je to mjesto, dakle, sve što je trebalo da ima pravi grad.

Posljednji voz stigao je u Drvar polovinom 1976. godine. Pruga je za taj kraj značila život, a sada predstavlja nostalgiju. Do ukidanja pruge u Srnetici je živjelo oko 3.500 stanovnika, a danas ne živi niko. Drvar je u vrijeme pruge imao oko 22.000 stanovnika, a 10 godina kasnije 16.500 stanovnika.

Iz tih vremena ostala je staza kuda je prolazila pruga. Ostale su uspomene “ćiru”, čijim umiranjem je umro i život u Srnetici. (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending