Nešto se čudno događa sa Suncem. Do sada je gotovo svaki dan u 2022. eruptiralo u bakljama i koronalnim izbacivanjima mase, od kojih su neke bile najmoćnije erupcije za koje je sposobna naša zvijezda.

Same po sebi, erupcije na Suncu nisu čudne. Izbijaju redovno dok prolazi kroz razdoblja visoke i niske aktivnosti, u ciklusima koji traju otprilike 11 godina.

Trenutna aktivnost znatno je veća od službenih predviđanja NASA-e i NOAA-e za trenutni solarni ciklus, a solarna aktivnost je konstantno premašivala predviđanja još u septembru 2020.

“Ne možemo pouzdano predvidjeti solarne cikluse”, rekao je za Science Alert solarni astrofizičar Michael Wheatland sa Sveučilišta Sydney u Australiji.

“Ne razumijemo u potpunosti solarni dinamo, koji generira magnetska polja koja se vide na površini kao sunčeve pjege i koja proizvode baklje. Ovo je jedan od izvanrednih problema u astrofizici; netačnost u predviđanju nije iznenađujuća.”

Nije iznenađujuće, naravno. Ali što ako upravo taj nedostatak iznenađenja – za koji očekujemo da ćemo biti loši u predviđanju solarnih ciklusa – znači da moramo potpuno preispitati kako to radimo? Što ako svoja predviđanja zasnivamo na pogrešnoj metrici?

Od 11 do 22 godine
Solarni ciklusi imaju ogroman utjecaj na Sunčev sistem, ali su relativno slabo shvaćeni. Naučnici su utvrdili da se čini kako su neraskidivo povezani sa solarnim magnetnim poljem, koje ima lukove preko površine našeg Sunca u zavojima, vrtlozima i petljama.

Otprilike svakih 11 godina, Sunčevi magnetnii polovi se okreću, sjever postaje jug i obrnuto. Ovaj se prekidač podudara s onim što je poznato kao solarni maksimum, karakteriziran vrhuncem aktivnosti Sunčevih pjega, baklji i izbacivanja koronalne mase (CME).

Nakon ovog preokreta, aktivnost se smanjuje, prije nego što se ponovo poveća prema vrhuncu. Sada smo u fazi eskalacije tekućeg ciklusa, 25. otkako smo počeli brojati.

Ciklusi aktivnosti karakteriziraju se i predviđaju na osnovu jedne metrike: broja sunčevih pjega koje se vide na Suncu. To su privremena područja u kojima su magnetska polja posebno jaka, što olakšava erupciju baklji i CME. Pojavljuju se kao tamne mrlje jer magnetno polje inhibira protok vruće plazme, a regije su kasnije hladnije i tamnije od njihove okoline.

Prema solarnom fizičaru Scottu McIntoshu iz američkog Nacionalnog centra za istraživanje atmosfere, predviđanje solarnih ciklusa na osnovu broja sunčevih pjega predstavlja problem.

“Ciklus sunčevih pjega nije primarna stvar. To je sekundarna stvar”, rekao je za Science Alert. “I način na koji je napisan kanon, način na koji su napisani udžbenici, način na koji je predstavljena solarna aktivnost, to je prikazano kao primarno.”

“Problem je u tome što stvarno nije, a temeljni Haleov ciklus, 22-godišnji magnetski ciklus, je primaran. A ciklus sunčevih pjega je samo mali podskup ove veće slike.”

Haleov ciklus otkrio je početkom 20. vijeka američki astronom George Ellery Hale. Sastoji se od dvaju ciklusa sunčevih pjega u trajanju od 11 godina – vrijeme koje je potrebno da se polovi dvaput zamijene i tako se vrate u svoje prvobitne položaje.

Haleovi ciklusi, za razliku od 11-godišnjih ciklusa, opažaju se u brojnim fenomenima. To su promjenjivi magnetni polariteti i sunčevih pjega i solarnih magnetskih polova, kao i intenzitet galaktičkih kosmičkih zraka na Zemlji.

Sunčeva aktivnost otežava kosmičkim zrakama da dođu do Zemlje, ali neparni i parni solarni ciklusi imaju različite talasne oblike kosmičkog zračenja. To se pripisuje polaritetu solarnog magnetnog polja. (Naj portal)