Pratite nas

Sudbine

Našao mir na pustom ostrvu: NAPUSTIO CIVILIZACIJU I OTIŠAO U DIVLJINU

Published

on

Britanac Robert Grimshaw radio je kao urednik u novinama u zapadnoj Africi. Kako više nije mogao izdržati pritisak, a i politička situacija mu je bila nepovoljna, odlučio je kupiti pusto ostrvo i tamo da nastavi živjeti.

Početkom 1960-ih bio je urednik jedne velike novine u zapadnoj Africi, imao je jako dobru platu i bio je omiljen među kolegama, ali nije bio sretan. A ni politička situacija, u kojoj je sve više Britanaca napuštalo Afriku, nije mu išla na ruku. Umjesto da nastavi s takvim životom, tad 39-godišnji Brendon Grimshaw napravio je nešto radikalno, o čemu je velik dio nas sigurno sanjao.

Uzeo je životnu ušteđevinu, oko 12.000 dolara, i kupio je mali, napušteni otok nedaleko od Sejšela u Indijskom oceanu. Odlučio je kako mu je dosta civilizacije i ljudi te je otok Moyenne postao njegov dom, piše Mirror.

Kad je stigao na ostrvo 1962. godine, ono je bio potpuno zapušteno. ‘Progutala’ ga je prašuma. Uz pomoć sina jednog od lokalnih ribara, Brendon je idućih decenija na ostrvu stvarao puteljke, izgradio je malu kuću i uspješno je ponovno na ostrvo uveo divovske kornjače koje na njemu nisu bile vijekovima. Živio je tamo sam i sretan bez ikakvih briga.

Početkom 90-ih zapeo je za oko bogatašima koji su krstarili nedaleko od njegova otoka. Ponudili su mu 50 miliona dolara za otok, ali hladno ih je odbio. Nije htio da netko njegov komad raja pretvori u luksuzni resort.

Kako nije imao djece, s vladom Sejšela potpisao je ugovor prema kojem njima u vlasništvu ostaje otok, ali pod posebnim uvjetima. Od 1962. godine sve do svoje smrti 2012. godine živio je na ovom otoku.

“Moyenne ga je naučio otvoriti oči i vidjeti ljepotu oko sebe i na tome zahvaliti Bogu”, piše na njegovom nadgrobnom spomeniku.

Vlada Sejšela ispunila je svoje obećanje. Otok je proglašen nacionalnim parkom te se na njemu nalaze samo muzej posvećen Brendonu, mali restoran i centar za divovske kornjače. Otok dnevno prima tek 50 gostiju.

“Ljudi kažu da je bio lud, ali ja mislim upravo suprotno. Tu je našao svoju sreću i nije ga zanimao novac. Mogao je prihvatiti ponude i živjeti kao bogataš, ali umjesto toga je odlučio ostaviti otok kao svoje nasljeđe”, rekla je za BBC Isabelle Ravinia, šefica nacionalnih parkova na Sejšelima. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending