Pratite nas

Razglednice

Najukusniji su u Jablanici: DAJ MI PORCIJU JAGNJETINE ALI DA BUDE ZAPORAK, PAPRČNJAK ILI PRIPONAC

Published

on

Svi putnici namjernici koji su prolazili magistralnom cestom prema jugu ili se vraćali s mora znaju kako nema boljeg odmora od predaha na svježem zraku i uživanja u janjetini koja je s vremenom postala zaštitni znak jablaničkog kraja. Za kvalitet janjećeg mesa posebno oko jablaničkog kraja zaslužni su dobar geografski položaj, pogodna klima i zdrava ishrana na pašnjacima i livadama. Stručnjaci će reći kako je to tako i zbog običaja da se janjci puštaju na otvoreno, umjesto da se zatvaraju u torove, što kasnije rezultira boljim mesom.

Prilikom putovanja omiljeno mjesto za kratki predah putnicima su mnogobrojni restorani od Konjica do Jablanice koji su se smjestili uz samu magistralnu cestu, te ih nikako ne možete zaobići. Jednako kako Neretva stvara svoje usjeke i krči put ka moru, restorani su se nanizali jedan do drugoga, a svaki od njih pored standardnog jelovnika priprema svoju janjetinu i ima svoje odane goste. Kada vozite pored nekog od restorana i vidite prepun parking prostor, a posebno desetak janjaca kako se vrte na ražnjevima, odmah znate da ste na pravom tragu.

“Ponekad ih ispečemo i po 15, 20 komada dnevno. Dobra roba mamac je za goste koji osjete kvalitetu i ljubaznost”, pričalju vlasnici.

Obavezno se svrati na porciju jagnjećeg pečenja, a mnogi traže isključiovo zaporak, paprčnjak ili priponac. Stručnjaci kažu da je janjca potrebno stalno zarezivati.

“Tamo gdje se otvara plećka i među nogicama, kako bi “popucao” tamo gdje se želi, a ne gdje ne treba”, priča radnik koji je zadužen za pripremu.
Ljubitelji janjetine vole prednje nogice – zaporak, a zanimljiv naziv za ovaj specijalitet smo čuli kod gostiju iz Hrvatske. Oni ga zovu – paprčnjak ili priponac.

Želeći doznati zašto je to tako i nakon nekoliko dugotrajnih razgovora sa ljudima koji imaju „nepce” za janjetinu, ostaje nam zaključiti kako se radi o restoranima koji više ili manje nalikuju jedan na drugoga, ali to ne umanjuje njihovu kvalitetu. Dobre stvari sliče jedna na drugu, a od viška glava ne boli.

Za kvalitet janjećeg mesa posebno oko jablaničkog kraja zaslužni su dobar geografski položaj, pogodna klima i zdrava ishrana na pašnjacima i livadama. Stručnjaci će reći kako je to tako i zbog običaja da se janjci puštaju na otvoreno, umjesto da se zatvaraju u torove, što kasnije rezultira boljim mesom. Ovo su najpoznatiji jablanički restorani:

Restoran „Kod Gojka”
Ako pitate bilo koga ko je samo jednom prošao jablaničkim krajem koji je to restoran gdje se može dobro pojesti i odmoriti, odgovor je uvijek isti: “Kod Gojka.” Restoran naziva i Lovački dom, otvoren je zahvaljujući pokojnom vlasniku Gojku Jelačiću, a njegovo upravljanje preuzela je na sebe obitelj, kojoj ovaj restoran predstavlja i više od samog posla. Restoran posjeduje nekoliko manjih vrtova, dovoljno parking mjesta i neizostavan ražanj na kojem se priprema čuveno janjeće pečenje. Objekat je uređen u stilu lovačkog doma s mnoštvom eksponata, pa ako niste ljubitelji istoga predlažemo vam da svoje mjesto potražite na otvorenim terasama među zelenilom. S vremenom je restoran poprimio karakteristike legendarnih razmjera, pa je omiljeno odredište mnogih gostiju, a zahvaljujući dugogodišnjoj gastronomskoj tradiciji i iskustvu jedan je od najpopularnijih na ovom području.

Restoran „Zdrava voda”
Domaćini restorana za sebe vole reći kako svojim gostima mogu ponuditi spoj ugodnog prirodnog okruženja, predivan pogled na kanjon Neretve i provjereno kvalitetno meso janjetine, a njihovi se gosti mogu okrijepiti i na izvoru zdrave vode. Restoran se ponosi svojom gastronomskom tradicijom od nekoliko desetljeća, a u svojoj ponudi nudi različite vrste jela, od kojih je ipak najpopularnija janjetina s ražnja. Zdrava voda raspolaže s nekoliko vanjskih natkrivenih terasa, tu je i prikladan parking, a omiljeno je mjesto i većim putničkim grupama, pa se stoga na ugovorene i organizirane grupe gostima nudi i prikladan popust. Tokom turističke sezone u restoranu je jedva moguće pronaći slobodno mjesto, ali zadržavanja su kratka, pa ako vam ne smeta malo pričekati osoblje će se potruditi da vam udovolji. Velike gužve su svakodnevnica tokom ljeta, ali ako se smjestite u hladovinu s pogledom na rijeku, vjerujemo kako ćete moći uživati u svojoj oazi mira. Cijena janjećeg pečenja po kilogramu iznosi 30,00 KM, a tako se otprilike kreću cijene i u drugim restoranima.

Restorani „Maksumić”, Bagrem i San
Na području ovog kraja svojom ponudom još se ističe nekoliko restorana koje vrijedi spomenuti kada se govori o janjetini s ražnja. Relativno mlad, restoran Maksumić gostima nudi i moderno uređen prilaz, nešto popularniji izgled interijera, dovoljno prostora za uživanje u vlastitoj oazi mira i specijalitete domaće kuhinje. Zbog svog jednostavnog i modernog uređenja odlikuje ga i jednostavnost detalja, ali i urednost na zadovoljavajućoj razini. Uz jablaničko jezero smjestili su se i restorani Bagrem i San, koji su nam se posebno svidjeli zbog svog prekrasnog prirodnog okruženja. Na otvorenim terasama gosti mogu uživati u miru, a osoblje je ljubazno, posebno u restoranu San. U oba spomenuta objekta nudi se janjetina s ražnja kao specijalitet kuće, a ukoliko vas put nanese u neko „gluho” doba noći i poželite šoljicu vruće kafe, ne brinite, u restoranu Bagrem ljubazno su nas dočekali baš jednom takvom prilikom. Vrijedno je spomenuti kako je urednost i čistoća ono na što treba obratiti pažnju prilikom zaustavljanja, pa makar se htjeli samo osvježiti, naročito kad su u pitanju djeca, a ova tri objekta idealno su mjesto za to. Na takav način, kada se ujedine kvaliteta usluge i ponude, restorani su s pravom na dobrom glasu.(Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Sjećanje na Avdu Čilića: KAKO SU NASTALE ČATRNJE U JABLANIČKOM SELU DJEVOR?

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending