Iako je prvi put iz vazduha skočio davne 1951. godine, Ibrahim Kalesić i danas se živopisno sjeća tog iskustva. Kaže, da nuikada nije imao straha, a da je želja za skakanjem došla prirodno, jer je oduvijek volio adrenalin i ekstremne aktivnosti.
“Aktivno se bavim padobranstvom od 1951. godine, a do danas imam 1477 skokova. Prvi skok je bio iz znatiželje, kao dijete sam bio nestašan i volio sam ekstremne stvari i želja mi se ispunila. Padobranstvo je ekstremni sport, ali se pravila moraju poštovati jer se u ovom sportu griješi samo jednom. To je bilo neopisivo, nisam ni znao kako će to izgledati niti šta da očekujem. Taj prvi skok bio je u Aeroklubu “Tuzla” i od tada sam nastavio. Obišao sam čitavu bivšu Jugoslaviju i imali smo turneje po mjesec dana u svakoj republici – objašnjava Ibrahim.
Kasnije, ovaj Tuzlak odlazi u Vršac, gdje nastavlja da trenira i obučava se, a u tom gradu ujedno pravi i najveći broj skokova. 1955. godine odlazi na služenje vojnog roka i na njegovu veliku žalost, prestaje da skače na čak 25 godina. Ipak, ni dugačka pauza nije ga spriječila da ostvari nevjerovatne uspjehe.
“Imam dva jugoslovenska rekorda i pojedinačni i ekipni. Sav moj trud i rad je nagrađen. Najdraža mi je zahvalnica sa srebrnim vijencem koji sam dobio od tadašnjeg predsjednika Tita. Bog mi je podario zdravlje i dobro me služi, pa eto imam priliku i dalje ovim da se bavim – poručuje Ibra.
Jednom bio na ivici smrti
Ni ogromnu iskustvo Ibru nije spriječilo da dva puta dospije u veoma teške situacije, a jednom je čak bio i na ivici smrti. Zbog toga savjetuje svima da slušaju preporuke instruktora u toku skakanja, ali i da poslije neuspjeha ne odustaju.
“Nakon pauze u skokovima desio mi se incident kada sam obučavao jednog učenika. Bio je dobar padobranac, ali se plašio slobodnog pada i otvarao je padobran poslije samo 5 sekundi. Tada smo radili vezanu zadršku sa 2500 metara, ja sam mu sve objasnio i kada ću ga pustiti. Rekao sam mu da samo ostane u položaju u kom jeste, odvojio sam se od njega, a on je napravio kardinalnu grešku, taj skok je bio pitanje mog života. Stavio je ruke nazad i napravio spiralu i našao se ispod mene. Došlo je do toga da sam u tom momentu osjetio kao da sam udario u beton, a cijelo tijelo mi je bilo plavo od pritiska. Šest mjeseci sam se liječio od tog udarca – priča Kalesić.
Za razliku od ove, druge “opasne” situacije prisjeća se sa osmjehom. Došlo je do niza problema jer je Ibro sletio u vrlo mali prostor, a tačno na cilju našlo se ni manje, ni više, nego dijete. Kako bi spasao mališana, Tuzlak je odlučio da ponovo ugrozi svoje zdravlje.
Dok sam se približavao cilju vidio sam dijete koje stoji tu. Počeo sam da vičem “Dijete, dijete!”, ali svi su mislili da mi nije dobro, nisu me čuli. Da ne bih udario dijete podigao sam nogu i slomio stopalo – sjeća se neprijatnih scena.
I pored svega što ovog čovjeka čini impresivnim, slobodno možemo dodati još jednu činjenicu – deka Ibro padobranac nema neostvarenih želja. Tvrdi da je uradio sve što je htio, a prevelike zahtjeve za budućnost nema. Nada se da će skakati bar još 4 – 5 godina.
Mladima poručuje da treba da ostvare svaki svoj san, a prije svega savjetuje im da se školuju. Kako kaže, to je iskustvo koje im niko ne može oduzeti i jedino oružje za cijeli život.
Pitanje “do kada će se baviti ovim sportom” je čuo već nekoliko puta u životu, a Tuzlak se nada da će barem još 5-6 godina moći da izvodi ples u vazduhu. (Naj portal)
