Pratite nas

Sudbine

Muke Viktora Lazića zbog običaja u Indoneziji: SA PRVE SVADBE BJEŽAO 18 SATI, A NA DRUGOJ SE VJENČAO U HALJINI

Published

on

Beograđanin Viktor Lazić za Zadovoljna.rs sada otkriva svoju nevjerovatnu ljubavnu priču – od toga kako je sa svadbe koju su htjeli da mu nametnu bježao 18 sati, do Ite sa Jave s kojom se 2022. vjenčao u – haljini. Viktor je kao nadaleko poznat putopisac prošao skoro čitav svijet i na jednoj od njegovih avantura desila mu se baš filmska situacija. Jedva je izvukao živu glavu od izrežirane svadbe na Sumatri.

„To se dogodilo 2007. godine u plemenu Batak. To je narod nekadašnjih ljudožera. U tom plemenu boravio sam nekoliko nedjelja i udvarao se jednoj ljepojki. Uveče je bilo okupljeno cijelo selo na nekoj vrsti posijela, a poglavica me je upitao da li mi se djevojka sviđa. To je uradio pred svima, a meni se učinilo nekulturnim da kažem da mi se ne sviđa, mislio sam da bi ih to uvrijedilo i moglo da znači da je smatram za ružnu. Sutradan sam zatekao veliku feštu i obradovao se: rekoše mi da je u toku vjenčanje, a to znači da ću imati prilike da vidim njihove običaje i narodne nošnje.“

Nije u tom trenutku ni slutio šta ga čeka.

„Kada sam upitao da upoznam mladu i mladoženju, rekoše mi da sam ja mladoženja…“

Tada je krenula akcija bježanije.

„Uz pomoć jednog prijatelja junački sam sa mog vjenčanja pobjegao. Otići iz tog bespuća nije nimalo jednostavno, putovao sam 18 sati i promijenio nekoliko prevoznih sredstava. Put je vodio preko kratera jednog vulkana, a vozač autobusa me je utješio riječima da u toj zemlji postoji ‚samo‘ 126 aktivnih vulkana.“

Iscrpljen i bolestan, sa temperaturom oko 40 stepeni, stigao je u pleme, u kom inače vlada matrijarhat…

„Tamo su me odveli kod vrača koji me je, kao što to čine vračevi u raznim dijelovima svijeta, propisno istukao. Logika je da sam se razbolio zato što je u mene ušao neki zao duh i, ako me dobro istuče, tom duhu će u mom tijelu biti neprijatno i on će ga napustiti, a ja ću ozdraviti. Ne znam šta mi je pomoglo: njegove batine, narodni lijekovi koje mi je dao ili evropski lijekovi koje sam takođe uzeo, tek poslije nekoliko dana mi je bilo mnogo bolje.“

Tokom bjekstva nije mnogo razmišljao, osim što je u jednom trenutku shvatio da je toliko bolestan da ga takvog sigurno ne bi pustili u avion i da će se teško vratiti kući.

„Da sam ostao tamo, život mi sigurno ne bi bio loš: tu žive orangutani, priroda je izdašna i život je lijep. Ponekad žalim što sam tako otišao i brinem se za tu djevojku, koja mora da je mojim bjekstvom bila veoma osramoćena.“

A kako se u sve to uklapa vjenčanje sa drugom Indonežankom sa ostrva Java?

Sadašnju ženu zaprosio među knjigama visokim preko metar

„I tu sam upoznao 2009. godine kada sam se spuštao sa jednog vulkana. Ona je bila u biblioteci u regionu okruženom sa tri vulkana. Direktor biblioteke bio je moj prijatelj koji mi je mnogo pomogao kada su me na prethodnom putovanju opljačkali. Otišao sam da ga posjetim i pogledam biblioteku, a zatekao Itu… Tad je njoj bilo 16 godina, a meni 24. Razmijenili smo kontakte, ona mi je napisala divno pismo dobrodošlice u Indoneziju i rastali smo se kao poznanici, nikakve privlačnosti nije bilo. Povremeno smo bili u kontaktu, ali se nismo vidjeli sve do 2017. godine, kad je buknula ljubav…“

Vrlo zanimljivo je i kako je Viktor zaprosio Itu. To se desilo u njegovom Muzeju knjige i putovanja na Banjici gdje je napravio izložbu džinovskih knjiga.

„Mnoga od tih izdanja veća su od jednog metra i teška po 15-20 kilograma. Ita je niskog rasta, kao i većina Indonežana, pa je među džinovskim knjigama izgledala kao Alisa u zemlji čuda. Tako sam je zaprosio.“

U Indoneziji su se vjenčali u tamošnjoj nacionalnoj odeći.

„Ja sam obukao tradicionalnu haljinu za kojom je bio postavljen tradicionalni bodež keris. Za te bodeže Indonežani vjeruju da su živi i da mogu svojim duhom da ubiju i ako nekog ne dodirnu. Ali sam ja insistirao da se obred obavi po pravoslavnom običaju, tako da je vjenčanje održano u pravoslavnoj crkvi u Džakarti.“

I ta ne zna šta je svađa, ali od svojih stavova nikad ne odstupa

Viktor za kraj priča i zašto je od svih žena svijeta koje je upoznao odabrao baš Itu.

„I ta je oličenje smirenosti i strpljenja. Ona je izuzetno jaka žena koja jačinu pokazuje na neposredan, ali uvijek nježan način. Nikada ne diže glas, a svađa je za nju nešto nepojmljivo. A ipak uvijek pokazuje jasnu čvrstinu svojih stavova, želja i namjera i od njih ne odstupa. Uz to je veoma porodična, ali širokih shvatanja i puna razumijevanja za moja putovanja i ekcentričnosti – pruža mi slobodu koju bih sa malo kojom ženom imao. Šta bih više mogao da poželim od životnog saputnika?“ (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending