Mostarski “Velež” je fudbalski klub. Kojeg svi vole i uvažavaju osim onih iz zapadne Hercegovine. Ipak, voljeli ga ili ne voljeli, “Rođeni” su bili i ostali veliki klub, koji je iznjedrio brojne fudbalske asove svjetske klase . Ovo je bilješka o čuvenom mostarskom BMV-u – Dušku Bajeviću, Enveru Mariću i Franji Vladiću.

Godine 1974. ovako su ih predstavljali u tadašnjoj Jugoslaviji: “Dva izvrsna napadača i još bolji vratar “Veleža” i jugoslavenske reprezentacije, nerazdvojna trojka iz grada na Neretvi…Njima treba zahvaliti, kažu, što “Velež” redovito prikazuje najljepši nogomet u Jugoslaviji”.

O usponu Veleža početkom 70-tih pisao je Tempo, dok je nekoliko godina kasnije, foto-reporter Zova Vlado Duić ovjekovečio trojicu najpopularnijih Veležovaca u njihovoj “klasičnoj” BMV pozi.

Svijet magije i praznoverja, totema i talismana, pratilac je čovjekov od njegovog postanka do današnjih dana. Savremenom čovjeku Mišel de Nostradamus poznat je koliko i Frojd, u mnogim đačkim torbama, ženskim tašnama ili džepovima sakoa kriju se razni predmeti, od zečije šape i potkovice, do mačije dlake i djeteline sa četiri lista. Naravno, najviše je onih koji se tome smiju i ne vjeruju u takve “vradžbine«, ali će i oni, možda, nesvjesno zavrnuti dugme kada vide odžačara ili zaobići ukrštene bandere…

Zalijepiće na haubu svog automobila djetelinu sa četiri lista, namrštiće se kada im crna mačka pređe put kojim idu, stisnuće palčeve kada požele nešto lijepo. Rječju, horoskopi i zvijezdoznanci, hamajlije i magija prisutni su svuda u nama i oko nas.

Priznat ćete, uvod je pomalo čudan kada je riječ o predstavljanju tima koji je ovog proljeća imao najviše uspjeha – o Veležu. Zašto Mostarce – a u timu su sve sami Mostarci i fudbaleri iz okolnih mjesta i već više od deset godina niko sa »strane« nije došao u grad na Neretvi – vezivati za praznoverje?

Zato što smo, tragajući za uzrocima uspona ovog tima, došli i do tih podataka. Ali, pustimo golmana Veleža i državnog tima, Envera Marića, da sam govori o tome:
“Poslije poraza u igri sa Čelikom – ispričao nam je dvadeset dvogodišnji mašinac – prišao mi je jedan stari Musliman i pruživši mi jednu malu knjižicu na arapskom jeziku, rekao: »Čitaj ovo pred utakmicu i nećete izgubiti!« Od tada, sve do susreta u Nišu, slušao sam njegov savjet i mi nismo poraženi. Ja ne znam kako se ta knjiga zove, ne umijem ni da je čitam, ali vjerujem da nam je ona pomogla. Na žalost, na povratku iz Hanovera moje stvari izgubile su se negdje u avionskim vezama, a sa njima i moja hamajlija.

Naravno, daleko je od istine da je tajanstvena knjižica povela tim »rođenih« putem uspjeha. Zna to i sam Marić koji je, inače, jedan od petorice članova SKJ u današnjem timu Veleža.

Proveli smo samo dva dana sa njima i uvjerili se u jedno: to je tim sastavIjen od mladih ljudi, talentovanih fudbalera, čvrst kolektiv koji tek sada, poslije pobjede i premija, jede prve zalogaje profesionalnog hljeba.

Niko se od njih ne ponaša kao »zvijezda«, niko ne traži sebi privilegije, ili pomišlja da ne poštuje savjete trenera ili članova uprave, koji su, opet, svi Mostarci i znaju u dušu svoje momke. Teškoće rješavaju zajednički, posjećuju jedni druge, razlika u godinama ne postoji, a ni u izvršavanju zadataka. Bajević je za njih “princ sa Neretve”.

Vladić voli da ga fotografišu, voli kada ga salete »lovci« autograma, ali je i iskoristio svoju popularnost da se pojavi na reklami za ono isto mlijeko koje je nekada raznosio po Mostaru. (Naj portal)