Pratite nas

Sudbine

Kompletna porodica dimnjačari: KAD GOD NAS VIDE HVATAJU SE ZA DUGME ILI NAM KRADU DLAKE SA ČETKE!

Published

on

Dimnjačar sam za cijeli život. Zadnjih šest-sedam godina sam u penziji, ne radim aktivno, ali pomažem sinovima, također dimnjačarima. Uz njih sam kao glas iskustva, ali moram reći da sam ponosan na to kakvi su majstori svog zanata postali, pripovijeda Sarajlija Selim Ekmekčić, kojem su merdevine, četke i kugle četiri decenije osnovni alati za rad.

Od 40 godina, koliko nosi crno odijelo i crnu kapu, vremešni gospodin 30 godina vodi i uspješan porodični posao koji su naslijedili sinovi Mirza i Samir, a Selim kazuje da ga zdravlje još dobro služi, te da mu ozbiljne visine ne predstavljaju problem i da se penje na velike dimnjake.

“Iako sam u penziji, nekako ne mogu samo da sjedim, moram ići vidjeti bar šta sinovi rade na terenu, da im pomognem ako mogu, to je valjda ta neka ljubav prema zanatu kojim sam se bavio cijeli život”, pojašnjava Ekmekčić za “Nezavisne”.

A sada već davne 1980. godine završio je kurs za dimnjačara. Priča da je dimnjačarstvo u odnosu na vrijeme kada je on počinjao da se bavi ovim zanatom veoma napredovalo u smislu opreme koju danas dimnjačari koriste, a ponajviše zbog energenata koji se koriste za grijanje – prije su to bila isključivo drva, a sada ljudi masovnije koriste pelet ili gas, posebno u većim gradovima.

“Prije smo imali samo merdevine, kuglu sa oprugom, sajle, četke, a danas radimo sa velikim sajlama, bušilicama, tu su i ogromne lotre – najmanje se koristi stari tradicionalni alat”, objašnjava zanatlija koji dimnjake u dušu poznaje.

Priča da, po sadašnjim zakonima, dimnjačari moraju koristiti i video-inspekcijsku kameru koja se u dimnjaku po potrebi okreće za 180 i 360 stepeni, detektore za otkrivanje curenja plina, ali i uređaje koji snimaju emisiju sagorjelih gasova.

A pored toga što rade svoj posao, dimnjačari su oduvijek i sinonim za sreću.

“Svakome je drago vidjeti dimnjačara. Kada ljudi vide čovjeka koji nosi crno odijelo i crnu kapu, odmah se hvataju za dugme koje imaju na sebi, ali žele i dimnjačara uhvatiti za njegovo dugme. Uvijek kažem da sam u životu sretan sebi, pa mislim da sam sretan i svakome ko me sretne”, priča Ekmekčić kroz osmijeh.

Prisjeća se da su u starije vrijeme, kada se dimnjak čistio klasičnim četkama, ljudi znali krišom uzeti par dlaka sa četke, a da bi u svom domu ostavili sreću, te dodaje da inače nije sujevjeran, ali da misli da u ovim simboličnim običajima ima istine.

A običaj je i da se dimnjačari iz cijelog svijeta sastaju na festivalu u italijanskom gradu Santa Marija Mađore, koji godinama unazad pohode i njegovi sinovi. Uspomene sa ovog festivala, stare merdevine, plakete, bedževi, razni opasači, te zastava Udruženja dimnjačara BiH, čiji je Selim predsjednik, krase radionicu u domaćinstvu Ekmekčića.

“Moji sinovi i ja, bratova žena Zimeta, bratić Dževad, Vehid… svi smo na neki nači povezani sa dimnjačarstvom. Volim reći da je šest Ekmekčića povezano sa ovim starim zanatom koji izumire. Mi smo zadovoljni, lijepo živimo – na poslu smo radnici, kod kuće ortaci”, zaključuje Ekmekčić.(Nazavisne, Foto: D. Udovičić)

Sudbine

Mubera Nakić (51) iz Sarajeva: KAKO SAM UZ POMOĆ KRNJIĆEVOG SIRUPA ŠEĆER SVELA U NORMALU!

Published

on

Nakon što je na radnom mjestu skoro izgubila vid, otkriven joj je šećer 18,9. Mjesec dana koristila medikamentnu terapiju, a onda se okrenula Konjičkom sirupu za dijabetes. Za dva mjeseca povišene vrijednosti svela u normalu, sjajno se osjeća… Svako jutro sažvaće po nekoliko listova čuvarkuće

Vid bi se zamaglio

Sve se u Muberinom „dijabetičarskom“ životu odigralo na brzinu. Bar tako ona misli. U avgustu i septembru prošle godine je, kako kaže, počela „kopniti“, non stop je bila žedna, vid bivao sve zamućeniji. Pripisivala je te promjene strasnim situacijama; majka stara i bolesna, a i muževo zdravlje narušeno. Uz to, u državi BiH ako imalo imaš srca ne možeš a da ti ne skače pritisak, da mirno spavaš i da „poravniš“.

– U apoteci su mi otkrili šećer 18,9! – kazuje Mubera.

Dodaje kako je ranije primijetila da joj se na poslu, brojevi znali “gubiti”, a vid bi se zamaglio.

– U jednom trenutku skoro ništa nisam vidjela. Panično sam zatražila pomoć od kolegica, a jedna sa višegodišnjim „šećeraškim stažom“ je posumnjala na povišen šećer. Kako je tu blizu apoteka, odvezli su me tamo. I odmah uputili u bolnicu – priča Mubera.

“Pojeo me“ za dva mjeseca

Ljekari su insitirali da ostane u bolnici, ali Mubera nije pristajala. Upućena je na kućno liječenje, uz medikamentnu terapiju, režim ishrane i novi način života. Dijagnoza je bila „dijabetes tipa II“.

Svjesna opasnosti

– Nije bilo jednostavno se nositi sa takvom dijagnozom. Tek tada sam postala svjesna svih opasnosti koje nosi šećerna bolest. Bukvalno me je za dva mjeseca „pojela“, prepolovila, a vagala sam skoro 100 kilograma – priča naša sagovornica.

Kaže, da tek kada bolest „pritisne“, čovjek postaje svjestan, discipliniran i odgovoran. Nije paničila, ali jeste odlučila se boriti svim sredstvima sa „opasnim i tihim ubicom“. Pila je tablete, striktno se pridržavala režima ishrane, svake večeri pješačila Vilsonovim šetalištem… Morala se srediti.

– U septembru prošle godine, kada sam samo koristila medikamentnu terapiju šećer se kretao od 9 do 12. Znala sam da je sljedeći korak inzulin, ako ga ne smirim tabletama i ishranom. Zato sam razmišljala i o alternativnim metodama – priča Mubera.

Morala se dovesti u red, počela je paziti na ishranu, hraniti se po preporukama dijabetologa … 5 manjih obroka dnevno, integralne žitarice, rekla ne gaziranim pićima, prženom mesu i šećeru i , naravno – počela mršati. I izgubila je u roku od dva mjeseca nekih 12 kilograma, ali šećer se uz medicinsku terapiju nikako nije spoštao ispod 9 jedinica.

Luka spasa

– Moja luka spasa bili su Konjički sirup i čajevi travara Mirasda Krnjića. Znala sam da ovim biljnim tretmanima nemam šta izgubiti. A po kazivanju ljudi s kojima sam pričala prije početka uzimanja terapije, svima je pomagala. Imala sam io podršku svoje doktorice koja mi je kazala da treba pokušati sve što priroda nudi i prtatiti reakciju organizma.

Prvih nekoliko dana, u nastavku kazuje Mubera, šećer je “mirovao”, ali se ona fizički osjećala bolje, kao da je dobijala krila. Peti dan vrijednost šećera je bila 7,2 jedinica, sljedećeg dana sedam, deset dana kasnije već se kretao oko 6,5 jedinica.

– Onda sam smanjila tabletu, počela sam uzimati po pola. Šećer se i dalje spuštao, sve je bio bliže “šestici”. Doktorica je bila prijatno iznenađena, ali je bila protiv moga skidanja sa tableta. Međutim, ja sam u novembru odbacila tablete, a koristila samo Krnjićevu terapiju. A vrijednosti šećera su spale ispod šest, jutarnji je znao biti oko 5,2 jedinica.

Ne troši lijekove

– Ukupno sam koristila dvije terapije, ta skoro ti mjeseca veoma uredno ih provodila, tako da januara ove godine povremeno uzimam preventive radi Krnjićev sirup, pijem čaj od čuvarkuće, a u ishrani niam više disciplinovana kao prije – kazala nam je Mubera Nakić.

Ona ni danas ne troši nikakve lijekove, jer joj se šećer kreće između oko šest jedinica, sve u zavisnosti od toga šta jede i koliko pazi na ishranu.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending