Pratite nas

Sudbine

Kompletna porodica dimnjačari: KAD GOD NAS VIDE HVATAJU SE ZA DUGME ILI NAM KRADU DLAKE SA ČETKE!

Published

on

Dimnjačar sam za cijeli život. Zadnjih šest-sedam godina sam u penziji, ne radim aktivno, ali pomažem sinovima, također dimnjačarima. Uz njih sam kao glas iskustva, ali moram reći da sam ponosan na to kakvi su majstori svog zanata postali, pripovijeda Sarajlija Selim Ekmekčić, kojem su merdevine, četke i kugle četiri decenije osnovni alati za rad.

Od 40 godina, koliko nosi crno odijelo i crnu kapu, vremešni gospodin 30 godina vodi i uspješan porodični posao koji su naslijedili sinovi Mirza i Samir, a Selim kazuje da ga zdravlje još dobro služi, te da mu ozbiljne visine ne predstavljaju problem i da se penje na velike dimnjake.

“Iako sam u penziji, nekako ne mogu samo da sjedim, moram ići vidjeti bar šta sinovi rade na terenu, da im pomognem ako mogu, to je valjda ta neka ljubav prema zanatu kojim sam se bavio cijeli život”, pojašnjava Ekmekčić za “Nezavisne”.

A sada već davne 1980. godine završio je kurs za dimnjačara. Priča da je dimnjačarstvo u odnosu na vrijeme kada je on počinjao da se bavi ovim zanatom veoma napredovalo u smislu opreme koju danas dimnjačari koriste, a ponajviše zbog energenata koji se koriste za grijanje – prije su to bila isključivo drva, a sada ljudi masovnije koriste pelet ili gas, posebno u većim gradovima.

“Prije smo imali samo merdevine, kuglu sa oprugom, sajle, četke, a danas radimo sa velikim sajlama, bušilicama, tu su i ogromne lotre – najmanje se koristi stari tradicionalni alat”, objašnjava zanatlija koji dimnjake u dušu poznaje.

Priča da, po sadašnjim zakonima, dimnjačari moraju koristiti i video-inspekcijsku kameru koja se u dimnjaku po potrebi okreće za 180 i 360 stepeni, detektore za otkrivanje curenja plina, ali i uređaje koji snimaju emisiju sagorjelih gasova.

A pored toga što rade svoj posao, dimnjačari su oduvijek i sinonim za sreću.

“Svakome je drago vidjeti dimnjačara. Kada ljudi vide čovjeka koji nosi crno odijelo i crnu kapu, odmah se hvataju za dugme koje imaju na sebi, ali žele i dimnjačara uhvatiti za njegovo dugme. Uvijek kažem da sam u životu sretan sebi, pa mislim da sam sretan i svakome ko me sretne”, priča Ekmekčić kroz osmijeh.

Prisjeća se da su u starije vrijeme, kada se dimnjak čistio klasičnim četkama, ljudi znali krišom uzeti par dlaka sa četke, a da bi u svom domu ostavili sreću, te dodaje da inače nije sujevjeran, ali da misli da u ovim simboličnim običajima ima istine.

A običaj je i da se dimnjačari iz cijelog svijeta sastaju na festivalu u italijanskom gradu Santa Marija Mađore, koji godinama unazad pohode i njegovi sinovi. Uspomene sa ovog festivala, stare merdevine, plakete, bedževi, razni opasači, te zastava Udruženja dimnjačara BiH, čiji je Selim predsjednik, krase radionicu u domaćinstvu Ekmekčića.

“Moji sinovi i ja, bratova žena Zimeta, bratić Dževad, Vehid… svi smo na neki nači povezani sa dimnjačarstvom. Volim reći da je šest Ekmekčića povezano sa ovim starim zanatom koji izumire. Mi smo zadovoljni, lijepo živimo – na poslu smo radnici, kod kuće ortaci”, zaključuje Ekmekčić.(Nazavisne, Foto: D. Udovičić)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending