Dimnjačar sam za cijeli život. Zadnjih šest-sedam godina sam u penziji, ne radim aktivno, ali pomažem sinovima, također dimnjačarima. Uz njih sam kao glas iskustva, ali moram reći da sam ponosan na to kakvi su majstori svog zanata postali, pripovijeda Sarajlija Selim Ekmekčić, kojem su merdevine, četke i kugle četiri decenije osnovni alati za rad.
Od 40 godina, koliko nosi crno odijelo i crnu kapu, vremešni gospodin 30 godina vodi i uspješan porodični posao koji su naslijedili sinovi Mirza i Samir, a Selim kazuje da ga zdravlje još dobro služi, te da mu ozbiljne visine ne predstavljaju problem i da se penje na velike dimnjake.
“Iako sam u penziji, nekako ne mogu samo da sjedim, moram ići vidjeti bar šta sinovi rade na terenu, da im pomognem ako mogu, to je valjda ta neka ljubav prema zanatu kojim sam se bavio cijeli život”, pojašnjava Ekmekčić za “Nezavisne”.
A sada već davne 1980. godine završio je kurs za dimnjačara. Priča da je dimnjačarstvo u odnosu na vrijeme kada je on počinjao da se bavi ovim zanatom veoma napredovalo u smislu opreme koju danas dimnjačari koriste, a ponajviše zbog energenata koji se koriste za grijanje – prije su to bila isključivo drva, a sada ljudi masovnije koriste pelet ili gas, posebno u većim gradovima.
“Prije smo imali samo merdevine, kuglu sa oprugom, sajle, četke, a danas radimo sa velikim sajlama, bušilicama, tu su i ogromne lotre – najmanje se koristi stari tradicionalni alat”, objašnjava zanatlija koji dimnjake u dušu poznaje.
Priča da, po sadašnjim zakonima, dimnjačari moraju koristiti i video-inspekcijsku kameru koja se u dimnjaku po potrebi okreće za 180 i 360 stepeni, detektore za otkrivanje curenja plina, ali i uređaje koji snimaju emisiju sagorjelih gasova.
A pored toga što rade svoj posao, dimnjačari su oduvijek i sinonim za sreću.
“Svakome je drago vidjeti dimnjačara. Kada ljudi vide čovjeka koji nosi crno odijelo i crnu kapu, odmah se hvataju za dugme koje imaju na sebi, ali žele i dimnjačara uhvatiti za njegovo dugme. Uvijek kažem da sam u životu sretan sebi, pa mislim da sam sretan i svakome ko me sretne”, priča Ekmekčić kroz osmijeh.
Prisjeća se da su u starije vrijeme, kada se dimnjak čistio klasičnim četkama, ljudi znali krišom uzeti par dlaka sa četke, a da bi u svom domu ostavili sreću, te dodaje da inače nije sujevjeran, ali da misli da u ovim simboličnim običajima ima istine.
A običaj je i da se dimnjačari iz cijelog svijeta sastaju na festivalu u italijanskom gradu Santa Marija Mađore, koji godinama unazad pohode i njegovi sinovi. Uspomene sa ovog festivala, stare merdevine, plakete, bedževi, razni opasači, te zastava Udruženja dimnjačara BiH, čiji je Selim predsjednik, krase radionicu u domaćinstvu Ekmekčića.
“Moji sinovi i ja, bratova žena Zimeta, bratić Dževad, Vehid… svi smo na neki nači povezani sa dimnjačarstvom. Volim reći da je šest Ekmekčića povezano sa ovim starim zanatom koji izumire. Mi smo zadovoljni, lijepo živimo – na poslu smo radnici, kod kuće ortaci”, zaključuje Ekmekčić.(Nazavisne, Foto: D. Udovičić)
