Poznato je da privatne ordinacije širom BiH niču kao gljive polije kiše. Naravno, većinu usluga građani plaćaju na licu mjesta, jer zdravlje nema cijena. Ali, za čije “babe zdravlje” uplaćujemo novac zavodima za zdravstvo?
Imati zdravstvenu knjižicu je važno, ali zbog hospitalizacije, ako dođe do ortopedske povrede, saobraćajnog udesa i sličnih stvari. Tada je važno imati osiguranje kako bi vas primili u bolnicu.
Međutim, u većini slučajeva ljudi ne mogu mjesecima da čekaju intervenciju ili snimanje magnetnom rezonancom na primjer, pa onda pozajme ili uštede novac, i to završe privatno.
Zar ne bi bilo logičnije da imaju isti tretman privatna i državna praksa, odnosno da osiguranik sa knjižicom može da uradi pregled kod izabranog ljekara privatno, ili državno, i da se sve fakturiše Fondu zdravstva. Njima je svejedno da li je pacijent platio državnom ili privatnom sektoru. Pacijent mora biti na prvom mjestu, ali kod nas nije; na prvom mjestu su državne ustanove, pa onda ko zna na kojem – pacijent.
Kako dio novca koji od plate građanima BiH odlazi u budžet za zdravstveno osiguranje, u teoriji bi svakom osiguraniku bi trebalo da se obezbijedi ljekarske preglede, operacije, snimanja, laboratorijske analize, ili bilo kakvu medicinsku intervenciju u državnoj zdravstvenoj ustanovi, bez čekanja i bez doplate.
Realno stanje stvari nije ni blizu ovome. Proteklih godina sve više ljekara specijalista radi u privatnoj praksi, a liste čekanja za pacijente su beskrajne. Oboljeli koji nisu u stanju da čekaju, odlaze na liječenje u privatne ordinacije pa novac koji svi tokom radnog vijeka odavajamo zavodima za zdravstveno osiguranje, ostaje neiskorišten ili potrošen na glomaznu administraciju. Ne ide čak ni za plate zdravstvenim radnicima. Oni nisu kod nas nešto skupo plaćeni. (Naj portal)
