Svaka kultura ima priče koje se prenose s generacije na generaciju. One služe mnogim svrhama. Uče nas kako da živimo, objašnjavaju svijet oko nas—i, povremeno, služe kao upozorenja.

Engleski folklor je među najpoznatijima u svijetu: od kralja Artura do vrtnih patuljaka, oblikovao je narodnu kulturu zemalja engleskog govornog područja širom svijeta i inspirisao globalno uspješna književna djela poput Harryja Pottera.

Postoji i druga strana engleskog folklora, međutim. Tamnija strana, puna neobjašnjivih misterija i priča o paranormalnom.

 Redcap

Stotinama godina kontinuirani rat između Engleske i Škotske učinio je anglo-škotsku granicu divljim i opasnim mjestom. Pljačkaši su često prelazili iz jedne zemlje u drugu, čineći zločine za koje su znali da neće biti kažnjeni kada se vrate kući. Vremenom su se pojavili mitovi i legende o zlim zločincima i njihovim strašnim djelima.

Pored ovih, pojavile su se i mnoge priče o zlonamjernim duhovima i stvorenjima koji su iskoristili neprijateljsku zemlju da bi izazvali pustoš među ljudima koji su tamo živjeli. Jedan od njih, Redcap, imao je dugu, neuređenu kosu, crvene oči, tanke prste sa noktima poput kandži i duge zube. Nosio je tamnocrveni šešir.

Šetajući između napuštenih dvoraca duž granice, lovio bi tijela koja su ostala iza rata ili racija i koristio njihovu krv da oboji svoju kapu. Da nema leševa, čekao bi u starim ruševinama, tražeći nesretne putnike, koje bi ubio kamenom. Iako Redcap zvuči zastrašujuće, postojao je način da ga se pobjedi: Rečeno je da ako neko bi recitovao svete spise pred njim ili mahnuo raspelom, on bi vrisnuo od bola i nestao u vatrenoj kugli, ostavljajući za sobom jedan dugačak, odrpan zub.

Cutty Dyer

Cutty Dyer je bila ili vodeni duh ili ogar koji je vrebao vodama rijeke Yeo ili Ashburn, ovisno o tome koga pitate. Legenda je najpoznatija u gradu Ashburtonu, gdje se vjeruje da je duh spavao u mraku ispod Kraljevog mosta. Posmatrao je djecu ili pijance koji su zalutali preblizu ivice rijeke, a zatim nasrtao na njih, i povukavši ih pod vodu i uživao u njihovom toplom krvlju.

Legenda o Cutty Dyeru seže barem do 1879. godine, kada je prvi put napisana priča o tome u jednoj lokalnoj publikaciji, ali i tada se govorilo da su ga se i prabake i djedovi bojali kad su bili djeca. Cutty Dyer je često korištena kao figura bauka kako bi uplašila djecu da se ponašaju dobro i da se drže podalje od rijeke.

Dvojica muškaraca su tvrdila da su ga jedne noći vidjeli kako stoji do struka u vodi, sa jarko crvenim očima poput tanjirića i zubima kao u ajkule. Bili su smrznuti na mjestu od užasa i pobjegli tek kada je on ispružio ruku i dodirnuo jednog od njih. Na sreću stanovnika Ashburtona, legenda također kaže da je Cutty Dyer pobjegao kada je grad bio opremljen uličnom rasvjetom.

Drake's Drum

Sir Francis Drake je mnogo postigao tokom svog života. Osim što je bio prvi Englez koji je ugledao Pacifik i oplovio svijet, izveo je mnoge podvige u svojoj karijeri kao privatnik, posebno porazivši špansku Armadu 1588. i okončavši nade Španije o invaziji kopnene Engleske.

Drake je nesumnjivo engleski heroj, ali postoje mnoge mračne priče koje ga prate. Na primjer, neki su vjerovali da je dobio podršku Đavola kako bi pobijedio Špance. U svojim posljednjim danima, pričalo se da je pričao i buncao u delirijumu “riječima koje niko nije htio zabilježiti”.

Ubrzo nakon njegove smrti, jedan od njegovih prijatelja napisao je pjesmu u njegovu čast, koja kao da nagovještava da će se, u vrijeme teške potrebe, vratiti da ponovo spasi Englesku i uvede novo doba slave.

To je dovelo do uspona popularnog mita koji okružuje “Drake's Drum”, artefakt koji je donedavno bio izložen u njegovoj kući u Buckland Abbey. Prema legendi, u vremenima nevolje ili opasnosti čuje se kako bubanj kuca. Kažu da su ljudi čuli kako bije u Napoleonovim ratovima, kao i u oba svjetska rata. U novije vrijeme, bubanj je premješten na sigurnu lokaciju s kontrolisanom klimom kako bi bio siguran. Replika sada stoji na svom originalnom mjestu.

Legenda o sanduku

Legenda o sanduku je prvi put napisana 1822. godine, iako je njen autor, Samuel Rogers, insistirao da je mnogo starija. Prema njegovim riječima, to je već bila priča poznata širom zemlje, a mnoge stare kuće su tvrdile da su se tragični događaji iz priče dešavali u njihovim hodnicima. Priča je opjevana 1830. godine, a sredinom 19. vijeka bila je jedna od najpopularnijih pjesama ikada napisanih u Engleskoj. Ljudi su je često pjevali u posebnim prilikama, a hiljade ljudi širom zemlje znali su njene riječi.

Priča kaže, novopečeni par i njihovi gosti slavili su dugo u noć. Nakon što se umorila od plesa, mlada je krenula u igru ​​žmire. Ušla je duboko u dvorac i pronašla stari hrastov sanduk, i uvukla se unutra. Poklopac se zatvorio i nije mogla da ga otvori. Kako su dani, sedmice i godine prolazili, tražili su je, ali nisu mogli da je pronađu. Na kraju, u dubokoj starosti, muž je pronašao škrinju i otvorio je, pronašavši unutra kostur svoje voljene nevjeste.

Crna Annis

Crna Anis, izvorno nazvana Crna Ani, misteriozna je vještica koja se prvi put spominje u vlasničkim listovima 1764. godine, u kojima se spominje cesta poznata kao “Black Anny's Bower Close”. Prema mitu, Anis je živjela u pećini poznatoj kao Black Anny's Bower, koja je imala veliko drvo pored ulaza. Mjesto pećine je sada izgubljeno; Rašireno se vjeruje da je sagrađena za vrijeme buma stambenog zbrinjavanja koji je uslijedio nakon Prvog svjetskog rata.

Sama crna Annis bila je vještica s plavim licem i kandžama od željeza. Noću bi progonila Leicestershire, tražeći malu djecu ili životinje za jelo. Imala je duge, vretenaste ruke, kojima bi posegnula kroz prozore ljudi i otimala njihovu djecu. Nakon što bi ih dobila, odnijela bi ih natrag u svoju pećinu, isušila im svu krv, a zatim bi im navukla kožu na drvo napolju. Kada bi se kože osušile, dodala bi ih svojoj suknji (koju je napravila od kože djece koju je prije ubila).

Srećom, Anisino zavijanje moglo se čuti i do 8 kilometara (5 milja) dalje, tako da su ljudi imali dovoljno vremena da osiguraju svoje prozore i postave zaštitnu kako bi se odbranili. (Najportal)