Jeziva priča o babi Anujki, najvećoj vraćari – trovačici

Prvi serijski ubica na balkanskim prostorima, bila je, vjerovali ili ne, baba Anujka. Skoro pola vijeka cijeli južni Banat je strahovao i na sam pomen imena baba Anujke. Ona je bila porijeklom Rumunka, a živjela je u Vladimirovcu, selu između Vršca i Beograda, kao kćerka bogatog paora. Njeno pravo ime bilo je Ana di Pištonja.

Obrazovana žena

Vladimirovac je početkom 20. vijeka nosio naziv Petrovo selo. Anujka je, po želji svog oca, bila vrlo obrazovana žena za to vrijeme.

Priča o babi Anujki počinje sa jednom biljkom u narodu poznatom kao đavolja trava. Ova biljka poznata je širom planete. Neki joj se dive, a neki strahuju od nje. Kod Indijanaca ona je korištena za izazivanje halucinacija zbog upadanja u trans kako bi “vidjeli bogove” i u ljekovite svrhe, dok je na drugim mjestim koriste za izazivanje abortusa ili ubijanje.

Ova biljka se, ne bez razloga naziva demonskom biljkom. Njome su mazali vrhove strijela u bojevima, a poznata je i pod imenom Tatula.

O tome koliko je baba Anujka bila vješta trovačica govori i činjenica da je o njoj napisana i knjiga u kojoj je opisana kao jedna od najpoznatijih trovačica na svijetu.

Govorila je da je kao mala bila teško bolesna, zapadala je u čudna stanja zbog kojih su mnogi dolazili da je posmatraju. Često su joj govorili da će kad poraste biti vračara. Naravno, to se i obistinilo. Kasnije su je svi znali kao vračaru. Njeni saradnici bi išli po banatskim selima i tražili mjesta gdje vlada nesloga i bolest i preporučivali babu čija Đavolja voda može riješiti sve probleme.

Zbog te vode, po priznanju mnogih, ljudi su umirali u najvećim mukama. U knjizi posvećenoj jedinoj ženi serijskom ubici sa jugoslovenskih prostora, Šimona A. Đarmatija piše:

Dim tamjana

“Tražila je od svojih klijenata da joj donesu jednu crnu i jednu bijelu kokošku, torbu pepela, trica, bosiljka i tamjana. U misterioznoj tišini svoje mračne sobice i u dimu tamjana, ona je razbacivala oko sebe pepeo i trice, šaputala neke tajanstvene riječi. Na kraju je spremila jednu bocu napunjenu čistom vodom. Najzad bi uzimala jedno malo zvonce i tri puta bi zazvonila. To je bilo “sporazumijevanje sa đavolom” – napisali su o babi Anujki.

Ona je navodno rješavala brojne bračne, imovinske probleme, uz silu nečastivog, a imala je mnogo saradnika, i to najčešće među rođacima žrtava.

Baba Anujka je mogla da tačno pedvidi dan kada će umrijeti onaj kome je njena voda namijenjena.

O njenoj vještini trovanja govori i to da je mjeru otrova dozirala uvijek tačno prema tjelesnoj težini onoga kome je otrov namijenjen. Kaže se da kada bi neko došao po rješenje kod nje, prvo što bi pitala bilo je: koliko je težak taj problem (misleći na osobu).

Svoju đavolju vodicu naplaćivala je od 2 do 5 hiljada dinara, a misteriozne smrti ostajale su misterija jer su rođaci, koji su sami naručivali smrti svojih bližnji, uglavnom odbijali istrage i obdukcije.

Umrla u 100. godini

Godine 1928. uhapšena je Anujka, po nalogu policije Njegovog veličanstva kralja Aleksandra, a sve je pokrenuto smrću jednog imućnog udovca. Suđenje baba Anujke izazvalo je mnogo pažnje i interesovanja. Izbjegavala je da odgovara na nezgodna pitanja, pokazivala je visprenost, vadila se na teško djetinjstvo.

Za saučesništvo u ubistvima osuđena je na 13 godina. Iz zatvora su je oslobodili njemački vojnici. Vratila se u svoje selo, gdje je i umrla u svojoj 100. godini.

No, i nakon njenog nestanka, svaka sumnjiva smrt dovodila se u vezu sa njom, i njenu mješavinu tatule, žive i arsenika, kojom je usmrtila desetine. (Naj portal)