Sudbine

Ja Bosanka, a ti Vijetnamac: PRIČA O HARISI I DŽIMIJU VRAĆA VJERU U LJUBAV

Published

1 godina

18/07/2023

Prelijepu Harisu Murtić jedni znaju kao uticajnu influenserku, drugi je se sjećaju kao perspektivne i talentovane pjevačice iz Bosne i Hercegovine, dok je trećima zapala za oko njena zanimljiva životna i ljubavna priča, brak sa markantnim Vijentnamcem i njihove dvije preslatke djevojčice sa kojima skupa živi u Švedskoj. I ona je sve to u jednoj ženi – spretna i hitra da postigne sve – porodične i poslovne obaveze, brojne hobije, kurseve, stručna usavršavanja. A vazda nasmijana i poletna.

Svestrana, Harisa je u djetinjstvu poželjela da se bavi muzikom. Pjevanje je bio njen prvi izbor i taman kad je uhvatila zalet, snimila nekoliko pjesama, postala prepoznatljiva, odlučila je da promijeni koordinate svoje životne putanje i usmjeri ih ka Skandinaviji.

Te 2009. godine odlazi u Švedsku sa namjerom da završi studije socijalnog rada na Univerziteu u Orebru, ali tamo pored diplome “dobija” na dar i svoju najveću ljubav – Džimija, sa kojim danas ima dvije kćerke – petogodišnju Alisu i trogodišnju Emu. Upoznali su se u klubu preko prijatelja i nastavili da se viđaju mimo tih izalazaka, a nas je zanimalo koliko su na početku bile izazovne kulturološke razlike.

„Nema velikih razlika što se tiče odgoja u Vijetnamu i Balkanu. Iako je on rođen u Švedskoj, njega je majka odgajala na svoj način, kako je naučila da treba. Eh, kasnije sam ga ja preuzela i odgojila po smjernicama Balkana (smijeh). Šalu na stranu, prepreka nije bilo, mi sve radimo po osjećaju. Nema kod nas je l’ to balkanski, švedski ili vijetnamski način.

Kompromise smo činili samo sa vjerske strane, da ćemo djecu učiti lijepim manirima, da budu ljudi prije svega i da ćemo ih učiti i o hrišćanstvu i islamu. Svakako će u školi učiti o svim vjerama, pa je sasvim logično da znaju odakle su i mama i tata – priča Harisa (33) za “Ženu”.

Sa Džimijem razgovara na švedskom, on uči po koju riječ bosanskog, ona vijetnamskog, a djeca – Alisa i Ema u osnovi znaju čak četiri jezika. Otac sa njima priča najviše švedski, ponekad ubaci neke riječi na vijetnamskom. Harisa sa kćerkama priča i na bosanskom, i na švedskom, a Džimijeva mama koristi vijetnamski. Engleski su već dosta naučile preko jutjuba i tv-a.

A šta kada je hrana u pitanju u ovako jednoj multikulturalnoj porodici?

„Džimi jako voli da jede meso. Zato i voli da dođe u Sarajevo i generlno na Balkan. U Hrvatskoj, na primjer, voli sve morske specijalitete. Inače, jedemo miks balkanske i azijske kuhinje. On voli naše pite, evo neki dan je i napravio jednu. Najviše volimo vijetnamsku supu koja se zove Pho jer svako sam sebi začini u svom tanjiru. Dakle, pravi se bazna supa sa nudlama i ostalo se dešava u tanjiru. Ja sam luda za njihovim povrćem i salatama. Kerke vole isto supu, nudle, ćufte naše, pite, bolonjeze…
Harisa nam je otkrila i kako su prihvatili njen izbor partnera vijetnamskog porijekla.

„Neću lagati, nije im bilo svejedno. Tu se radilo najviše o neznanju kako neko drugi funkcioniše. Danas je to iza nas i moja mama je moja najveća podrška. Otac je, nažalost, preminuo, ali i on je uvijek podržavao mene, moju sestru i brata. Džimi sada redovno dolazi u Sarajevo i njemu se baš dopada – priča Harisa i dodaje da ona nikada bila u Vijetnamu, jer je to dug put za malu djecu, ali da ima u planu da posjeti ovu zemlju uskoro.

Harisa je, inače, završila Socijalni rad na Univerzitetu u Erebru i ima još godinu dana da privede kraju i poslovnu školu za prodaju i marketing. Pored toga ima more završenih kurseva kao što su poslovno pravo, kursevi za nasilja u intimnim vezama i nasilje zbog časti, kao i kurseve za digitalni marketing. Danas stoji iza profila H2H (Harisa to Human) sa željom da dijeli savjete za pokretanje onlajn posla, ali i trikove za uspjeh na društvenim mrežama.

Ima i jedan žvotni san koji se nada da će zajedno sa svojom porodicom u budućim danima i ostvariti.

„Želja mi je da sve prodam, kupim veliki kamper, putujem Evropom i na kraju da se nastanim u Španiji jer zime ne podnosim. Ako smo u mogućnosti da biramo kakav život zelimo da živimo, onda smatram da tako i treba i da radimo. Jer život je zaista samo jedan i vrlo kratak. Ima i biće uspona i padova, ali ne treba odustajati. Nikada ne znamo kada nam je zadnji dan u životu – naglašava harismatična Harisa i priznaje na kraju da joj je žao zbog muzičke karijere, da i danas osjeća čežnju i patnju za muzikom, ali da se, iako nema konkretne planove da joj se vrati, u životu vodi onom starom izrekom – “nikad ne reci nikad”. (Naj portal)

Tagovi:Harisa Murtić istaknuto udaja

Sljedeća vijest

Branimir Tamindžija, hercegovački pčelar sa sa multiple sklerozom: U PČELINJAKU SAM SE PREPORODIO

Predhodna vijest

Bosanac besplatno popravlja krovove u Sloveniji: ŠTA LI JE TO U EDISOVOJ GLAVI I SRCU?

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)