Pratite nas

Razglednice

Istarski ljepotan: ISTINA O PJESMI “DJEVOJČE IZ POREČA” KOJA SE PJEVA PREKO 200 GODINA

Published

on

Poreč, biser Istre, spada u gradove koji svoj šarm duguju Veneciji jer je Mletačka republika ovdje bila gospodar sve do svoje propasti. To znači da je slična vrsta ljepote posijana sve do Krfa. U Poreču ta venecijsko-mediteranska patina stoji na starorimskim i vizantijskim temeljima, a ovjerena je kasnijim austrougarskim smislom za red.

Od gradskih zidina ostalo je nekoliko kula. Najpijre pred vama iskrsava Peterokutna kula iz 1447 . Onda se Ulicom Dekumanus nižu fasade iz prohujalih epoha. Sa leve i desne strane nižu se senoviti prolazi i kamenom popločane, uske ulice, glatke usled koraka beskonačnog niza generacija. Zastajem ispred Gotičke palate iz 1473. Sjaj tadašnjeg Poreča vidljiv je na pročelju ove kamene dame.

Ustvari, nisu to pojedinačne građevine koje vam golicaju maštu i zavode drevnim obrisima. Sveukupnost uskih uličnih kanjona, koji su kao žlebovima pravilno uklopljeni jedni u druge, sav taj kamen unaokolo, klesan i slagan ljudskom rukom po idejama starijim od svega u modernim megapolisima, podseća me na to da je ovo još jedna praznična tačka Mediterana, deo obale na kojoj je rođeno najbolje što Evropa ima.

Ovaj grad je odavno opjevan na venetskom dijalektu. Taj jezik je možda mogao postati standardni italijanski ali nije – Veneciju je uništio Napoleon 1797. pa njen jezik više nije služio kao komunikaciono sredstvo morske uprave na Mediteranu. Ipak, još značajniji razlog jeste to što su na toskanskom dijalektu stvarali Dante Aligijeri, Đovani Bokačo i Frančesko Petrarka.

Trgovačka velesila Venecija nije imala tako blistave književne domete, pa je toskanski postao osnova standardnog italijanskog. Ali na venetskom se i dalje pjevalo, psovalo i ćaskalo u nekadašnjim mletačkim lukama, pa i u Poreču.

Pesma čiju melodiju znaju svi od Venecije do Dubrovnika i Boke zove se “La mula de Parenzo” – Djevojče iz Poreča. Ovjde se pokazuje dastična razlika između italijanskog i venetskog – nježna “djevojka” na venetskom (la mula) je na italijanskom – mula, potomak magarca i kobile.

Pjesma stara dva vijeka ostala je omiljena razbibriga istarskih ribara i tršćanskih lučkih radnika. Tekst govori o djevojci koja je otvorila dućan gde je prodavala sve osim bakalara. Uz obavezno refrensko pitanje – zašto me više ne voliš?

Mada jedni kažu da je pjesma puna dvosmislica i lascivno-vulgarnih asocijacija, drugi smatraju da je pronijela slavu Poreča Mediteranom.

U ova dva vijeka pjesma je pjevana uz više tekstova, jedan je bio romantičan, drugi satiričan, treći dvosmislen i na ivici vulgarnosti. Poreč je htio da ovjekoveči lijepu Porečanku, pjesmu koja je preživjela sve katastrofe i ratove, razmišljalo se o spomeniku, jedan gradonačelnik ga je htio, ali ne takvog kakvim ga je zamislio vajar, pa je to stavljeno na led, drugi gradonačelnik je odrmznuo identitetno-turistički projekat spomenika.

Poreč je preturio niz katastrofa preko glave – zemljotresi i ratovi, zaraze. Bogat grad sa nekoliko hiljada stanovnika svodio se u lošim vremenima i na svega nekoliko desetina živih duša. Jednom su ga opljačkali i spalili Đenovljani, jednom su u opustili grad došle izbjeglice sa Krfa. Jedan od najvećih lomova je svakako bijeg skoro cjelokupnog italijanskog stanovništva poslije pripajanja Istre Jugoslaviji.

S vremenom je Poreč uspio da se oporavi – postao je jak turistički centar, na čiju se obalu u sezoni znalo sliti i po 70 000 turista. Time bi se broj stanovnika u sezoni uvećao za više od četiri puta.

I u takvom Poreču se pjevala pjesma La mula de Parenzo. Verzija Lidije Percan je od 1976. porečki evergrin. U konobama su radije pjevali podrugljivu verziju: La goba de Parenzo – Grbava Porečanka.

Istarski književnik i novinar Drago Orlić je rekonstruisao priču o stvarnom liku grbave prostitutke koja je između svjetskih ratova vojnicima i mornarima nudila seksualne usluge u Poreču – da bi školovala dijete. I ona je sa ostalim Italijanima poslije Drugog svjetskog rata izbjegla prema Trstu, gdje joj se gubi svaki trag. (Naj portal)

Razglednice

U Sahari se pojavljuju jezera: OVO SE NIJE DESILO DECENIJAMA (Video)

Published

on

Sahara, jedna od najsušnijih pustinja na svijetu, zabilježila je neobične vremenske uslove tokom septembra, kada su jake kiše pogodile jugoistočni Maroko. Ova pojava, koja se nije dogodila decenijama, transformisala je pješčane dine u pejzaže ispunjene jezerima.

Obično, Sahara primi samo nekoliko centimetara kiše godišnje, a kasni ljetnji pljuskovi su izuzetno rijetki. Ipak, početkom septembra, sistem niskog pritiska donio je intenzivne padavine koje su trajale dva dana, a preliminarni podaci NASA ukazuju na to da je u nekim dijelovima regiona palo čak 20 centimetara kiše.

U pustinjskoj oblasti Erahidija, zabilježeno je skoro osam centimetara kiše u samo dva dana, što je više od četiri puta više od prosječnih padavina za cijeli septembar.

„Prošlo je 30 do 50 godina otkako smo imali toliko kiše za tako kratko vrijeme – izjavio je Husin Juabeb iz Marokanske meteorološke agencije.

Iako je većina padavina zabilježena u slabo naseljenim područjima, neki gradovi i sela su doživjeli smrtonosne poplave, uzrokujući smrt više od deset ljudi. Dramatične fotografije stižu iz pustinjskog grada Merzuge, gdje su rijetke poplave formirale nova jezera u pješčanim dinama. Kiša je takođe napunila suha jezera, poput onog u Nacionalnom parku Iriki, najvećem nacionalnom parku u Maroku.

Sahara, koja se prostire na 9,4 miliona kvadratnih kilometara, najveća je vrela pustinja na svijetu i obuhvata desetak zemalja sjeverne, centralne i zapadne Afrike. U mnogim od ovih zemalja, stalne suše su postale ozbiljan problem, posebno u kontekstu ekstremnih vremenskih uslova izazvanih globalnim zagrijavanjem. (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending