Pratite nas

Razglednice

Istarski ljepotan: ISTINA O PJESMI “DJEVOJČE IZ POREČA” KOJA SE PJEVA PREKO 200 GODINA

Published

on

Poreč, biser Istre, spada u gradove koji svoj šarm duguju Veneciji jer je Mletačka republika ovdje bila gospodar sve do svoje propasti. To znači da je slična vrsta ljepote posijana sve do Krfa. U Poreču ta venecijsko-mediteranska patina stoji na starorimskim i vizantijskim temeljima, a ovjerena je kasnijim austrougarskim smislom za red.

Od gradskih zidina ostalo je nekoliko kula. Najpijre pred vama iskrsava Peterokutna kula iz 1447 . Onda se Ulicom Dekumanus nižu fasade iz prohujalih epoha. Sa leve i desne strane nižu se senoviti prolazi i kamenom popločane, uske ulice, glatke usled koraka beskonačnog niza generacija. Zastajem ispred Gotičke palate iz 1473. Sjaj tadašnjeg Poreča vidljiv je na pročelju ove kamene dame.

Ustvari, nisu to pojedinačne građevine koje vam golicaju maštu i zavode drevnim obrisima. Sveukupnost uskih uličnih kanjona, koji su kao žlebovima pravilno uklopljeni jedni u druge, sav taj kamen unaokolo, klesan i slagan ljudskom rukom po idejama starijim od svega u modernim megapolisima, podseća me na to da je ovo još jedna praznična tačka Mediterana, deo obale na kojoj je rođeno najbolje što Evropa ima.

Ovaj grad je odavno opjevan na venetskom dijalektu. Taj jezik je možda mogao postati standardni italijanski ali nije – Veneciju je uništio Napoleon 1797. pa njen jezik više nije služio kao komunikaciono sredstvo morske uprave na Mediteranu. Ipak, još značajniji razlog jeste to što su na toskanskom dijalektu stvarali Dante Aligijeri, Đovani Bokačo i Frančesko Petrarka.

Trgovačka velesila Venecija nije imala tako blistave književne domete, pa je toskanski postao osnova standardnog italijanskog. Ali na venetskom se i dalje pjevalo, psovalo i ćaskalo u nekadašnjim mletačkim lukama, pa i u Poreču.

Pesma čiju melodiju znaju svi od Venecije do Dubrovnika i Boke zove se “La mula de Parenzo” – Djevojče iz Poreča. Ovjde se pokazuje dastična razlika između italijanskog i venetskog – nježna “djevojka” na venetskom (la mula) je na italijanskom – mula, potomak magarca i kobile.

Pjesma stara dva vijeka ostala je omiljena razbibriga istarskih ribara i tršćanskih lučkih radnika. Tekst govori o djevojci koja je otvorila dućan gde je prodavala sve osim bakalara. Uz obavezno refrensko pitanje – zašto me više ne voliš?

Mada jedni kažu da je pjesma puna dvosmislica i lascivno-vulgarnih asocijacija, drugi smatraju da je pronijela slavu Poreča Mediteranom.

U ova dva vijeka pjesma je pjevana uz više tekstova, jedan je bio romantičan, drugi satiričan, treći dvosmislen i na ivici vulgarnosti. Poreč je htio da ovjekoveči lijepu Porečanku, pjesmu koja je preživjela sve katastrofe i ratove, razmišljalo se o spomeniku, jedan gradonačelnik ga je htio, ali ne takvog kakvim ga je zamislio vajar, pa je to stavljeno na led, drugi gradonačelnik je odrmznuo identitetno-turistički projekat spomenika.

Poreč je preturio niz katastrofa preko glave – zemljotresi i ratovi, zaraze. Bogat grad sa nekoliko hiljada stanovnika svodio se u lošim vremenima i na svega nekoliko desetina živih duša. Jednom su ga opljačkali i spalili Đenovljani, jednom su u opustili grad došle izbjeglice sa Krfa. Jedan od najvećih lomova je svakako bijeg skoro cjelokupnog italijanskog stanovništva poslije pripajanja Istre Jugoslaviji.

S vremenom je Poreč uspio da se oporavi – postao je jak turistički centar, na čiju se obalu u sezoni znalo sliti i po 70 000 turista. Time bi se broj stanovnika u sezoni uvećao za više od četiri puta.

I u takvom Poreču se pjevala pjesma La mula de Parenzo. Verzija Lidije Percan je od 1976. porečki evergrin. U konobama su radije pjevali podrugljivu verziju: La goba de Parenzo – Grbava Porečanka.

Istarski književnik i novinar Drago Orlić je rekonstruisao priču o stvarnom liku grbave prostitutke koja je između svjetskih ratova vojnicima i mornarima nudila seksualne usluge u Poreču – da bi školovala dijete. I ona je sa ostalim Italijanima poslije Drugog svjetskog rata izbjegla prema Trstu, gdje joj se gubi svaki trag. (Naj portal)

Razglednice

Njih dvoje imaju jedinstven stil života: ŽIVE BEZ STALNOG DOMA, ČUVAJUĆI TUĐE KUĆE PO SVIJETU

Published

on

Jedan britansko-američki bračni par pronašao je jedinstven način života – nemaju stalni dom niti troškove stanovanja, već putuju svijetom čuvajući kuće i stanove nepoznatih ljudi. Zauzvrat, imaju besplatan smještaj i brinu o ljubimcima i biljkama vlasnika dok su oni odsutni.

Ovaj način života omogućava im da uštede na troškovima stanovanja, što im odgovara, i ne planiraju da stanu.

“Oboje volimo putovanja, a ovakav stil života privlačio nas je od samog početka. Upoznali smo se 2013. dok smo oboje živjeli u inostranstvu, i odmah smo zavoljeli ovu ideju. Čuvanje nečijeg doma uglavnom uključuje brigu o kućnim ljubimcima, biljkama, održavanje sigurnosti i higijene doma, a sve u zamjenu za besplatan smještaj – objašnjava Ejmi Hornsbi.

Do sada su obišli oko 15 zemalja i stekli brojne prijatelje, među kojima su i ljudi i životinje. Ovako mogu da putuju polako i posjećuju manja mjesta i sela koja bi kao turisti vjerovatno propustili.

Putujući i boraveći u tuđim domovima, oni rade na daljinu – Ejmi kao slobodni pisac, a njen suprug kao učitelj engleskog jezika. Iako su daleko od klasičnog doma, ovakav način života omogućava im minimalne troškove dok istražuju svijet i zarađuju.

Ona i njen suprug prvi put su čuli za ovakav način putovanja dok su živjeli u Južnoj Koreji, a zatim se preselili u Poljsku. Kroz preporuke i grupe na društvenim mrežama, pronašli su ljude kojima je bila potrebna briga za kućne ljubimce tokom njihovog odsustva. Tako su stekli prve preporuke, što im je kasnije pomoglo u prijavama na platforme za čuvanje kuća.

Prve zadatke dobili su u Engleskoj, gdje su čuvali mačke, a potom i papagaja. Ovaj način života brzo je postao njihova svakodnevica, a sa mnogim vlasnicima su ostali u kontaktu. Dvoje vlasnika čak su im bili svjedoci na vjenčanju tokom pandemije.

Poslije više od 50 čuvanja, znaju šta im odgovara. Uživaju u minimalizmu, brizi za prelijepe životinje i stvaranju jedinstvenih uspomena. Povremeno moraju popuniti praznine sa nekoliko noćenja u hotelima, ali ih to ne ometa u njihovom načinu života.

Tokom pandemije su pokušali da se skrase u Engleskoj, ali ubrzo su shvatili da im to ne odgovara. Vratili su se putovanjima, prodali svoj namještaj i nastavili sa životom bez stalnog doma.

Iako mnogima ovakav način života nije razumljiv, Ejmi i njen muž ga istinski vole i vjeruju da je život prekratak da bi se živjelo po tuđim očekivanjima, prenosi Business Insider. (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending