Poreč, biser Istre, spada u gradove koji svoj šarm duguju Veneciji jer je Mletačka republika ovdje bila gospodar sve do svoje propasti. To znači da je slična vrsta ljepote posijana sve do Krfa. U Poreču ta venecijsko-mediteranska patina stoji na starorimskim i vizantijskim temeljima, a ovjerena je kasnijim austrougarskim smislom za red.
Od gradskih zidina ostalo je nekoliko kula. Najpijre pred vama iskrsava Peterokutna kula iz 1447 . Onda se Ulicom Dekumanus nižu fasade iz prohujalih epoha. Sa leve i desne strane nižu se senoviti prolazi i kamenom popločane, uske ulice, glatke usled koraka beskonačnog niza generacija. Zastajem ispred Gotičke palate iz 1473. Sjaj tadašnjeg Poreča vidljiv je na pročelju ove kamene dame.
Ustvari, nisu to pojedinačne građevine koje vam golicaju maštu i zavode drevnim obrisima. Sveukupnost uskih uličnih kanjona, koji su kao žlebovima pravilno uklopljeni jedni u druge, sav taj kamen unaokolo, klesan i slagan ljudskom rukom po idejama starijim od svega u modernim megapolisima, podseća me na to da je ovo još jedna praznična tačka Mediterana, deo obale na kojoj je rođeno najbolje što Evropa ima.
Ovaj grad je odavno opjevan na venetskom dijalektu. Taj jezik je možda mogao postati standardni italijanski ali nije – Veneciju je uništio Napoleon 1797. pa njen jezik više nije služio kao komunikaciono sredstvo morske uprave na Mediteranu. Ipak, još značajniji razlog jeste to što su na toskanskom dijalektu stvarali Dante Aligijeri, Đovani Bokačo i Frančesko Petrarka.
Trgovačka velesila Venecija nije imala tako blistave književne domete, pa je toskanski postao osnova standardnog italijanskog. Ali na venetskom se i dalje pjevalo, psovalo i ćaskalo u nekadašnjim mletačkim lukama, pa i u Poreču.
Pesma čiju melodiju znaju svi od Venecije do Dubrovnika i Boke zove se “La mula de Parenzo” – Djevojče iz Poreča. Ovjde se pokazuje dastična razlika između italijanskog i venetskog – nježna “djevojka” na venetskom (la mula) je na italijanskom – mula, potomak magarca i kobile.
Pjesma stara dva vijeka ostala je omiljena razbibriga istarskih ribara i tršćanskih lučkih radnika. Tekst govori o djevojci koja je otvorila dućan gde je prodavala sve osim bakalara. Uz obavezno refrensko pitanje – zašto me više ne voliš?
Mada jedni kažu da je pjesma puna dvosmislica i lascivno-vulgarnih asocijacija, drugi smatraju da je pronijela slavu Poreča Mediteranom.
U ova dva vijeka pjesma je pjevana uz više tekstova, jedan je bio romantičan, drugi satiričan, treći dvosmislen i na ivici vulgarnosti. Poreč je htio da ovjekoveči lijepu Porečanku, pjesmu koja je preživjela sve katastrofe i ratove, razmišljalo se o spomeniku, jedan gradonačelnik ga je htio, ali ne takvog kakvim ga je zamislio vajar, pa je to stavljeno na led, drugi gradonačelnik je odrmznuo identitetno-turistički projekat spomenika.
Poreč je preturio niz katastrofa preko glave – zemljotresi i ratovi, zaraze. Bogat grad sa nekoliko hiljada stanovnika svodio se u lošim vremenima i na svega nekoliko desetina živih duša. Jednom su ga opljačkali i spalili Đenovljani, jednom su u opustili grad došle izbjeglice sa Krfa. Jedan od najvećih lomova je svakako bijeg skoro cjelokupnog italijanskog stanovništva poslije pripajanja Istre Jugoslaviji.
S vremenom je Poreč uspio da se oporavi – postao je jak turistički centar, na čiju se obalu u sezoni znalo sliti i po 70 000 turista. Time bi se broj stanovnika u sezoni uvećao za više od četiri puta.
I u takvom Poreču se pjevala pjesma La mula de Parenzo. Verzija Lidije Percan je od 1976. porečki evergrin. U konobama su radije pjevali podrugljivu verziju: La goba de Parenzo – Grbava Porečanka.
Istarski književnik i novinar Drago Orlić je rekonstruisao priču o stvarnom liku grbave prostitutke koja je između svjetskih ratova vojnicima i mornarima nudila seksualne usluge u Poreču – da bi školovala dijete. I ona je sa ostalim Italijanima poslije Drugog svjetskog rata izbjegla prema Trstu, gdje joj se gubi svaki trag. (Naj portal)
