Pratite nas

Sudbine

Hodža, hoćemo li na misu: JABLANIČKI EFENDIJA AMIR DREŽNJAK SVOJE KOMŠIJE GODINAMA VOZI NA MISU

Published

on

Prethodnih dana scjedočili smo obilježavanju 30-godišnjice stradanja bošnjačkih civila u Ahmićima, kada su između ostalog pripadnici HVO-a ubili i hodžu, razapeli ga kao Isusa na lokalnoj džamiji, dok je gorjela. Taj hodža je svojevemeno sarovao vlastitu zemlju za izgradnju katoličke crkve.

Tri decenije kasnije svjedočimo lijpim bosanskim pričama, iako ih je u zapadnoj Hercegovini malo. Ovdje dominiraju radikalne struje. Naime, Amir ef. Drežnjak imam u selu Lizoperci u jablaničkoj općini. godinama unazad, svake nedjelje, vjernike katolike iz susjednog sela Slatina, vozi na misu u selo Gračac, u kojem drži mektebsku nastavu.

“Kazali su mi da nemaju autobusa, auta. Druga nedjelja bila je repriza prve nedjelje. I tako tri nedjelje zaredom sam ih vozao i onda sam im kazao da nema potrebe da stopiraju da čekaju nekoga pošto ja idem svake nedjelje, da se mogu slobodno osloniti na mene, dok sam tu da ću ih prevoziti do mise u crkvu da se pomole Bogu”, rekao je Amir Drežnjak , imam u selu Lizoperci.

Kaže sve dok ovi ljudi budu živi i dok budu išli nedjeljom na misu u Gračac, da će ih on voziti. A o njegovim djelima, priča nam Marica govorila je na susretima franjevačkog svetog reda u Međugorju gdje su ljudi na to gledali sa velikim čuđenjem.

“Rekla sam im šta da ja vama kažem da svake sedmice idem sa efendijom na misu u Crkvu, oni meni s kim? Pa s hodžom! Kažu pa kako? A ja njima pa fino, jest bila svađa, bio rat, ali mi smo ostali prijatelji, idemo na sijelo, na kafu i kad se rodi, i kad se ženi”, kazala je Marica Drinovac.

Selo Slatina je miješano hrvatsko-bošnjačko selo s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Za vrijeme proteklog rata bilo je linija razgraničenja između HVO-a i ARBiH, a danas je primjer komšijske ljubavi.

“Njegujemo lijepe odnose, ne možemo mi živjeti jedni bez drugih, u našem selu je uvijek bilo šta god da se desi, bilo nekom pomoći ili svadba ako je neko umro mi se svi skupimo, pomažemo, nema veze ko je ko, sva sreća da je dosta sela kao što smo mi”, istakla je Marica Drinovac.

Zajedno su se gradile i crkve i džamije. U izgradnji crkve u Gračacu pomagali su muslimani, priča nam fra Mato. Nakon što je potopljena, hodže su naređivale svojim džematlijama da su dužni volovima dovoziti kamen za njenu gradnju.

Isto tako, katolici u tim mjestima bili su prvi koji su prije nekoliko godina pokrenuli akciju skupljanja novčanih sredstava za oboljelu djevojčicu Ajlu, koja je pobrisala sve granice i predrasude u ovom kraju.

“Naša župa je prva pritekla u pomoć i niko nije rekao nikakvu negativnu riječ. Kod ovakvih primjera pokazali smo da smo svi ljudi i to je najbitnije biti čovjek i treba samo malo biti hrabar i reći ljudima oslobodite se bilo kakvih strahova i pomozimo jedni drugima”, kazao je Mato Topić, župnik župe Sv. Ante Padovanskoga Gračac.

Samo tako, kaže, ova zemlja ima šansu preživjeti, dodajući da je upravo ta pojedinost o “starijim ljudima koje neko mora dovesti u crkvu” na najljepši način povezala ljude različitih vjera i nacija. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending