Pratite nas

Sudbine

Emina ima 16 godina, vozi traktor, trenira bikove i takmiči se u koridi: VAŽNO JE DA SU MOJI BIKOVI ZADOVOLJNI, A INTERNET I MOMCI MOGU SAČEKATI (VIDEO)

Published

on

U ruralnim područjima odrastanje sa sobom nosi niz poslova sa kojima se mladi u gradu nikada, ili izuzetno rijetko susreću. Logično je da se u takvim specifičnim uslovima stvore neke neobične navike i zanimanja.

Jedna priča o takvom odrastanju dolazi iz Bugojna a glavni akter je Emina Ćatić (16) čija su najveća ljubav bikovi i koride.
Naime, Emina je najmlađa vlasnica i kondicioni trener bikova u Bosni i Hercegovini. U svojoj štali ima 6 bikova. Ona je prvi razred srednje škole, i pored ljubavi prema bikovima, Emina pomaže i svojoj porodici oko poljoprivrede.

Emina je za jutjub kanalu Tatabrada.tv predstavila svoja tri bika od kojih joj je, kako kaže najdraži Roni, kojeg je od malena prvog zavoljela. A ljubav prema bikovima, još od malih nogu usadili su joj roditelji, koji su još davno počeli držati bikove, te njoj nije bilo teško da i sama počne brinuti o njima.

„Prvi put kad sam ušla u štalu i počela obavljati te poslove, bila sam četvrti razred osnovne, imali smo tada jednog starog bika, imao je možda 850 kila, ali znao je svakog malo ubosti. A ja sam ga jednom sama izvela, i meni ništa nije htio uraditi, ja sam ga trenirala, vodala… – kaže Emina objašnjavajući da od malena nije imala strah pored tako velikih životinja.

To je upravo i bio razlog zašto je otac kupio bika samo za nju, jer je kako kaže uvidio da ona zna sa njima. Tako da je ubrzo nakon toga počela sa treninzima zajedno sa njima, kako bi kasnije sa ocem počela odlaziti po koridama.

„Prvi nastup je bio onako u druženju u Bajrinoj areni u Donjem Vakufu. Od tada se prava ljubav prema borbama i pojavila, drugi su me podržavali i eto – kaže Emina koja priznaje da je bilo i pobjeda ali i poraza, ali ne brine, tek je krenula u taj sport pa se nada da će imati uspjeha u daljim borbama.

Emina je ispričala i jednu zanimljivu činjenicu – da među volovima ima jedan od kojeg njen otac ima najveći strah.

„Ima tu jedan vo, od kojeg se moj otac boji, a ja recimo ne. Tako da stalno ga ja izvodim. Mada ima jedan koji mu je i omiljen, Jelenko, on je star. Ali ga otac voli zato što nikad nije poletio na njega, ima velike rogove milina, ali je uvijek fin. Baš uvijek kaže kada bi mu neko došao i ponudio punu vreću para za njega, on ga ne bi prodao – objašnjava ova 16-godišnjakinja koja smatra da se njena hrabrost da bude pored ovako velikih životinja, vjerovatno sama od sebe došla.

Što se tiče same primpreme bikova za borbu Emina kaže da se neke stvari imaju primat nad drugima:

„Najglavnija je ishrana. A onda dolaze i treninzi. Na primjer svaki drugi dan ili treći uvodi se trening, a kada se ugovori borba, onda svako jutro ili noć treniramo. Ja sam odabrala tako kad dođem iz škole, predveče, odem jedno dva sata svaki drugi dan i sa njim treniram – objašnjava ova djevojka i dodaje da se i oko krava, teladi i svih životinja ima posla, pa i tu pomaže roditeljima.

Na pitanje, kako reaguje njena okolina na njen sport, Emina kaže da su reakcije različite:

„Na primjer, moji vršnjaci u školi, njima je to smiješno. Oni provode vrijeme na društvenim mrežama. Ja to toliko ne volim. Više vremena provedem oko volova. Dok njih ne riješim, ne namirim, nema interneta. Nek oni meni nisu gladni, a internet može i da čeka – kaže kroz smijeh Emina koja priznaje da ima jedna vršnjakinja koja se bavi istim sportom, tako da se one dvije međusobno dopunjuju.

Takođe iako ima samo 16 godina Emina vozi i traktor, priprema hranu za svoje ljubimce i pored svega toga uspijeva da bude uspješna u školi. Za momke kaže da je se ne plaše jer ima tako jake životinje, jer su uglavnom iz istog svijeta, tako da su im intresi slični.

Emina u ovom svom sportu najviše uči od starih kordaša, jer nešto mlađi kordaši kaže da su se više okrenuli nekim promocijama samih bikova i da se slabo od njih šta može naučiti.

„Nema tih para što će zamijeniti ljubav prema bikovima, kakvi automobili, kakvi milioni – kaže Emina iskreno. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending