Vjeruje se da je Dina Sanicgar bila Kiplingova inspiracija za slavni dječji lik “Mowgli”, iz njegove sjajne kreacije “Knjiga o džungli”

Šta nas čini ljudima? Da li smo rođeni takvi ili nas je civilizacija prisilila da potisnemo i odbacimo svoje životinjske nagone? Šta se desi kada odbacimo taj dodir civilizacije i ljudskog odgoja?

Kroz istoriju se mogu pronaći razne priče o tzv. divljim ljudima koji bi mogli dati odgovore na ova pitanja. To su ljudi koji su iz bilo kojeg razloga odrasli bez ljudskog kontakta, u nekim slučajevima odgojeni od strane divljih životinja, i čini se da su odbacili sve karakteristike ponašanja koje čine čovjeka.

Jedan od najpoznatijih slučajeva divljeg djeteta dolazi nam iz Indije, a radi se o priči koja nudi intrigantan uvid u život osobe koja je odrasla izvan svijeta ljudi i civilizacije.

 Dječak iz pećine

U februaru 1867. godine grupa lovaca probijala se kroz gustu džunglu u Bulandshahru, Uttar Pradesh, Idnija, gdje su špijunirali i pratili čopor vukova koji je ulazio u pećinu ispred njih. S obzirom da je ovo područje u to vrijeme bilo zahvaćeno napadima vukova, lovci su ovo vidjeli kao priliku da istrijebe nekoliko opakih stvorenja.

Skovali su plan i zapalili vatru, te dimom natjerali vukove iz pećine gdje su ih jednog  po jednog ustrijelili puškama. Baš kada su pomislili da su ubili sve vukove, u mraku pećine su čuli kako neko stvorenje kašlje i reži negdje u dubini mraka. Iz dima umjesto vuka se pojavila ljudska figura, tačnije dječaka ne starijeg od šest godina . Trčao je na sve četiri i režao na lovce poput prave zvijeri.

Tako je započela prilično čudna priča o Dini Sanicharu, “dječaku vuku”.

Cvilio, režao, urlao

U početku se dječaku nije moglo prići jer je bio jednako bijesan kao i vukovi koji su ubijeni. Grizao je prema svakome ko mu se pokušao približiti, a pokupili su ga tek kada je iscrpljen i od žalosti zabio glavu u krzno jednog od ubijenih vukova gorko plačući.

Čak i tada, dječak se opirao, ali su ga lovci uspjeli savladati i odvesti u sirotište Sikandra, u gradu Agri, gdje je dobio ime Dina Sanichar, (“Sanichar” znači “nedjelja”, jer je to dan kada su ga doveli).

Smjestili su ga u sobu, ali se brzo vidjelo da nije riječ o običnom dječaku koji se izgubio u džungli. Ne samo da je hodao četveronoške gdje god je išao, već se činilo da uopšte ne razumije ljudski jezik. Komunicirao je režanjem, gunđanjem, urlanjem, ili cviljenjem. Brzo je zaključeno da je Dina ostao bez roditelja u džungli gdje je sa vukovima stvorio nevjerovatnu vezu i postao dio njihove porodice, odnosno čopora.

 Zavijao od tuge

Sirotište je učinilo sve što je moglo za Sanichar, ali su morali napraviti posebne prilagodbe u svom uobičajenom načinu rada. Kao prvo, dječak je isprva apsolutno odbijao da bude obučen, otkidajući odjeću sa tijela kad god bi ga obukli. Takođe nije jeo ništa osim sirovog mesa, odbijajući svu drugu hranu koja mu se nudila, grickao je kosti i nije pokazivao apsolutno nikakve znakove normalnog emocionalnog izraza, poput npr. smijeha.

Koliko god se trudili, misionari u sirotištu nisu mogli naučiti Sanichara da govori, a on nije mogao shvatiti ni najjednostavnije riječi, iako je pokazivao znakove inteligencije izvan okvira običnog vuka, pa je čak počeo piti i iz čaše.

Otac Erhardt, misionar u sirotištu, rekao je za njega: “Iako je nesumljivo pagal (imbecilan), ipak pokazuje znakove razuma, a ponekad i pravu lukavost”.

Iako je s vremenom postao manje agresivan i poslušniji, Sanichar nije pokazao nikakvu spremnost da uspostavi vezu sa bilo kim u sirotištu.  Zapravo, jedini put kada je pokazao vezu sa drugim ljudskim bićem je kada je u sirotište dovedeno još jedno divlje dijete poput njega, isto tako “životinjsko” kao i on.

Ovo dvoje divlje djece se brzo sprijateljilo, noću bi ležali jedno pored drugog, igrali bi se četveronoške, a Sanichar je čak svog divljeg prijatelja naučio kako koristiti čašu.

Kada je njegov prijatelj tragično preminuo iz nepoznatih razloga, Sanichar je navodno proveo duge dane zavijajući od tuge, i prvi put je pokazao bilo kakvu emociju osim bijesa i straha.

 Volio cigarete

Misionari su nastavili pokušavati naučiti ovog dječaka kako da bude čovjek, ali napredak je bio spor ili nikakav. Na kraju su ga u određenoj mjeri naučili ljudskom ponašanju , poput hranjenja iz tanjira sa priborom, i uspjeli su ga natjerati da nosi odjeću i hoda uspravno, iako mu je to bilo vidno neugodno i imao je poteškoća da se sam obuče.

U skoro 20 godina koliko je proveo u sirotištu među ljudima, Sanichar je tek nekoliko puta prihvatio kuhano meso, a nikada nije mogao pisati, govoriti ili čitati, iako je pokazao rudimentarno poznavanje nekih jednostavnih riječi i izraza.

Bizarno, jedina ljudska navika koju je rado prihvatao bilo je pušenje, a za Sanichara se znalo da je bio veliki ljubitelj cigareta, što ga je vjerovatno ubrzalo put do ranog groba jer je 1895. godine umro od tuberkuloze. (Najportal)