Nikada nisam pomišljala da će se moja najveća noćna mora okončati skoro sasvim slučajno i da će ustvari uzroci svega toga ležati tako blizu mene. Da sam barem znala! Jer noći ispunjene vriskom, neartikulisanim zvucima, razbacane stvari po kući…, bili su moja svakodnevnica pune dvije godine.

Živjela sam u strahu, možda je bolje reći da sam samo postojala. Zapravo, života nisam imala, na ulicu nisam izlazila mjesecima. Jedina stvar koja me interesovala i zbog koje sam ponekada željela da da jutro i ne scane jeste: „Zašto moje dijete?“.

Jecaji na ulici

Moja kćerka, to divno stvorenje koje nikada nikome nije nanijelo zlo, koja je bila uzorna i odlična učenica, bila je bolesna, a uzrok niko nije znao. Imala je 16 godina. To je vrijeme kada se stva, kada se voli… A ona nije imala vrijeme, za nju je stalo. Živjela je u nekom svom svijetu gdje su joj očaj i bol bili zamjena za ljubav, a svaki novi dan imala je sve više džinovsko-šejtanskih napada.

Najteže od svega za jednu majku jeste kada gledate vaše dijete kako se pati, a vi mu ne možete pomoći. U stanju u kojem se nalazila ona čak nije ni znala da sam joj majka.

Da su bar doktori znali šta je mom djetetu! Ali, ne. Svi nalazi i snimci bili su uredni, a na terapije nije reagovala onako kako su oni očelivali. Počela sam da sumnjam da izlaz iz ove situacije uopće posoji, nisam vidjela nikakvu alternativu, nikakvu pomoć; samo moje dijete koje umjesto pjesme ispušta neartikulisane urlike poput mačke i psa.

Moja je Elma tonula sve dublje, a sa njom i ja. Za pomoć se nisam mogla obratiti nikome, jer ne bi vjerovali, tako da sam sav svoj teret nosila sama i to me jako boljelo.

Nakon, ko zna kojeg uzaludnog pokušaja da u bolnici nađemo lijek ili bar put do lijeka. Jednog dana sam plačući krenula iz bolnice i u putu sam sreča sboju staru poznanicu. Napokon sam zajecala i sve joj na ulici ispričala o našim jadima.

No, na moje iznenađenje ona mi je rekla kako je i sama imala nekih problema i dala mi je broj od Vidovite Rabije. Savjetovala mi je da kod nje odem što prije, ali ja Rabiju nisam odmah nazvala. Strahovala sam da ni ona neće pomoći mojoj Elmi.

Pramen kose

No jedno noći desio se najjači napad. Bacala je stvari po podu, vrištala… Ubrzo je izgubila svijest, uzgledala je kao da spava, što je mene još više prepalo. Vidjeti je tako neprirodno mirnu, čini mi se da je bilo još teže, nego je gledati rastrešenu i raspamećenu.

Tako kasno, u panici sam se javila Vidovitoj Rabiji. Tada nisam ni slutila da će moj telefonski poziv biti odlučujući za izliječenje moje kćerke. Nisam ni sanjala da ću otkriti uzrok njenog stanja i nepoznate bolesti.

Ukratko sam joj objasnila situaciju, a ona mi je rekla da će da prouči Dovu iz Kur'ana za moju Elmu, kako bi je smirila. A onda je, nakon što je „otvorila njenu zvijezdu“ kazala kako je moje dijete pod sihirima.

„Njoj su napravljeni sihiri preko pramena kose, a uradila je to njoj po krvi bliska osoba. Vi i ta žena se nikada niste voljele. Ona, zapravo, vas nije nikada prihvatila…. – govorila je vidovita Rabija, a meni je odmah bilo jasno da je to moja svekrva, jer me ta žena nikada nije prihvatila kao snahu.

Sutradan smo stigle kod Vidovite Rabije, moja kćerka nij mogla stajati na nogama, unijele smo je unutra. Rabija je uzela za ruku i počela da uči….

I upravo tada u toj prostoriji desio se najljepši trenutak u mome žiovotu. Elma se smirila i zovnula me „Mama“.  Rabija je nastavila učiti, a onda joj dala kocku sa tom učenom vodom.

Vodila sam je ukupno na devet tih duhovnih tretmana, kupala je učenom vodom, posipala posteljinu i garderobu njenu, prskala sobu u kojoj spava.

Danas, nakon svega, Elma je drugo dijete, sasvim je priroddna i zdrava, um joj se izvistrio, emocije probudila. Opet naš dom miriše toplinom i ljubavlju.

Njen kontakt telefon (viber) je 00387/61 486 302. Posjetite njenu FB stranicu: https://www.facebook.com/vidovitarabija/ (Naj portal)