Tokom epidemije korona virusa, često govorimo sebi i najbližima kako samo želimo da se sve vrati u normalu.
Američka tibetanska budistkinja Pema Chodron u budističkom vodiču kroz teška vremena, knjizi ‘When Things Fall Apart: Heart Advice for Difficult Times’ (Kad se sve počne da se raspada: Savjeti za teška vremena) pokazuje kako se u budizmu gleda na razne izazove.
Sve je zapravo ‘stvar sopstvene percepcije i načina na koje posmatramo stvari.
• Ako se obavežemo ostati tamo gdje jesmo, naše iskustvo postaje vrlo živopisno. Stvari postaju veoma jasne kad čovjek nema gdje da pobjegne – Pema Chödrön, When Things Fall Apart: Heart Advice for Difficult Times.
• Neki su zadovoljni usred raznih nedostataka i opasnosti, dok su drugi jadni uprkos tome što imaju svu sreću na svijetu. To ne znači da spoljne okolnosti nisu važne – ali naše razmišljanje, više nego same okolnosti, određuje kvalitet života. Um je osnova za svaki doživljaj i doprinos životu drugih. S obzirom na to, ima smisla trenirati ga – kaže Sam Haris u knjizi Waking Up: A Guide to Spirituality Without Religion.
Mnogi su suočeni sa naizgled nemogućim, ali sve je stvar ‘pogleda na svijet’, kaže Harrs.
• Čak i kad nam je vidljivo loše, skloni smo da se toga držimo jer se bojimo nepoznatog – kaže Karen Armstrong u Buddhi.
Ne znati je najstrašnije, ali razmišljanje o prošlosti, kao i spekulacije o budućnosti ne može pomoći.
• Prava akcija je više od puke reakcije. Ona proizlazi iz usklađenosti s trenutkom koji određuje nejasno – kaže Mark Epstein u Advice Not Given: A Guide to Getting Over Yourself, Vodiču za nadvladavanje samoga sebe.
• Da bismo živjeli na ovom svijetu, prvo moramo prestati da mislimo o onome što se događalo i šta bi se moglo dogoditi. Treba biti svjesniji onoga što se događa sada. Time se ne može poreći stvarnost prošlosti i budućnosti. Riječ je o započinjanju odnosa s postojanošću života. Umjesto da lovimo prošlost i nagađamo o budućnosti, treba da gledamo na sadašnjost kao plod onoga što je bilo i onoga što će biti – rekao je Stephen Batchelor u Confessions of a Buddhist Atheist, Ispovijesti budističkog ateista.
• Ne možemo postići pravi duševni mir samo traženjem sopstvenog spasenja, ostajući ravnodušni prema dobrobiti drugih – Philip Kapleau u Tri Zen stupa: Podučavanje, praksa i prosvjetljenje.
• Ključ, kojem nas je podučio Buda, leži u tome da traumu ne shvatamo lično. Kad je shvatimo kao prirodni odraz haotičnog svemira čiji smo dio, ona gubi snagu i može postati dublji objekat svijesti – kaže Mark Epstein u The Trauma of Everyday Life ili Trauma svakodnevnog života.
• Svaki primjer žudnje uključuje bijeg odavde i od sada, želju da postanemo ili budemo neko ili nešto drugo od onoga što nudi sadašnji trenutak. Ali neprestano tražimo neko novo stanje postojanja, izlažemo se frustraciji – kaže Pankaj Mishra u ‘An End to Suffering: The Buddha in the World’ ili Kraj patnji: Buda u svitu.
• Naša uobičajena zadovoljstva izgledaju kao patnja, ali ko traži prosvjetljenje zna da zadovoljstva donose patnju, ostavljajući nam više nezadovoljstva kada ih izgubimo, nego bi bilo da ih nikad nismo imali – kaže Robert Thurman.
Tendencija da se izbjegne bol po svaku cioenu i traži zadovoljstvo uvijek je bila manjkava. Sada smo kolektivno prisiljeni da se suočimo s tom činjenicom.
• Praksa usađene pažnje izaziva našu uobičajenu percepciju sebe i svijeta kao trajnog, zadovoljavajućeg i svojstveno našeg. Stabilizujući pažnju svjesnošću i koncentracijom, počinjemo da sagledamo kako ugodni i bolni osjećaji pokreću uobičajene obrasce reaktivnosti i žudnje. Ove dvije spoznaje ne samo da potkopavaju našu sklonost da se držimo onoga što volimo i da odgurnemo ono čega se bojimo, već otvaraju i mogućnost razmišljanja, govora i drugačijeg postupanja – Stephen Batchelor, ‘After Buddhism: Rethinking the Dharma for a Secular Age’.
