Konvertibilna marka je 22. juna 1998. godine postala nacionalna valuta u Bosni i Hercegovini. Početni kurs valute je bio 1 KM za 1 DM. Njemačka marka je bila vrlo stabilna valuta duže vrijeme, široko korištena i valuta koja je imala povjerenje građana BiH. Danas konvertibilna marka je odlukom Centralne banke Bosne i Hercegovine vezana za euro i svaka izdana novčanica ima pokriće u eurima.

U prvoj seriji sa nominalnim datumom izdavanja 22. juna i 27. jula 1998. godine, izašle su novčanice u apoenima od 50 feninga, 1 marke, 5, 10, 20 50 i 100 maraka. Novčanice su prepoznatljive po tome, na licu novčanice u desnom donjem uglu, ispod potpisa guvernera Narodne banke BiH, nema godine izdavanja.
Marka je tako nastavila put novca koji su započeli srednjovjekovni bosanski vladari koji su kovali svoj novac od tankog srebrnog lima, u nominalama dinara, poludinara i groša.

Od 3. stoljeća pr. n. e. u većem broju počinju pristizati i rimski republikanski novci, i to primarno u južne krajeve zemlje, ali postupno sve više i prema unutrašnjosti. Oni su uglavnom otkrivani kao pojedinačni nalazi ili u ostavama, dok se znatno rjeđe nalaze u grobnim cjelinama, primjerice, u najkasnijim grobovima u pounjskim nekropolama Jezerine i Ribić, gdje su ponekad priloženi u bogatijim grobovima koji su sadržavali lokalne i rimske elemente.

Nakon što je 9. godine područje današnje Bosne i Hercegovine postalo dio Rimskog carstva, moguće je pratiti cirkulaciju rimskog carskog novca, koji je zastupljen u velikoj mjeri. Nalazi rimskog carskog novca iz razdoblja principata najvećim su dijelom zabilježeni u Hercegovini, gdje je bila koncentracija rimskih vojnih jedinica, primjerice u Gračinama na Humcu kod Ljubuškog, dok su kasniji novci, posebice iz 3. i 4. stoljeća, vrlo česti i raspršeni diljem današnje BiH. Na novcu su zastupljeni gotovi svi carevi, sve nominale, a novci se, osim kao pojedinačni nalazi, često nalaze i u ostavama. Često su nalaženi i novci s oznakom SIS(C), koja se odnosi na kovnicu u Sisciji (današnji Sisak u Hrvatskoj).

Bosanski srednjovjekovni vladari kovali svoj novac od tankog srebrnog lima, u nominalama dinara, poludinara i groša. Taj je novac ispočetka bio oblikovan prema bizantskim i dubrovačkim uzorima, s tom razlikom da se na novcu bana Stjepana II prvi put javlja motiv zvijezde na štitu, a od kralja Tvrtka II novci nose motiv bosanskog grba na aversu.

Početkom 14. stoljeća, za vrijeme banova Šubića Bribirskih pojavili su se novci za koje možemo reći da su prvi bosanski novci, koje su kovali banovi Mladin I i II. Riječ je o srebrnom novcu, promjera oko 20 mm i težine oko 2 grama, s natpisom “DUX PAUL BAN MLADEN”. Njegovi nasljednici, banovi Stjepan II Kotromanić i Tvrtko, nastavili su kovanje, s tim što su njihovi novci nosili natpise “STEFANUS BANUS BOSNE”, odnosno “TVERTCO BAN BOSNE”. Godine 1377., kada je Tvrko postao prvi bosanski kralj, na njegovim novcima, koji su kovani u Kotoru, kralj je prikazan u dugoj odjeći, držeći skeptar i orb kao simbole kraljevske moći, s natpisom “T(vrtko) RASIE ET BOSNE REX”.

Velika promjena u ikonografiji na novcima dolazi s kraljem Tvrtkom II, koji napušta stari tip preuzet od bizantskih i dubrovačkih uzora. Glavni motiv koji se sada javlja na aversu jeste grb dinastije Kotromanića, uokviren natpisom “TVRTCO REX BOSNE”, dok je na reversu lik sv. Grgura Nazijanskog s natpisom “S GREGORIUS NAZAZENUS”. Kralj Tomaš nastavlja koristiti istu ikonografiju, s razlikom da se na određenim nominalama javlja natpis koji više nije na latinskom jeziku – “GOS TOMAS CRA(gl) BOSNE”, što koristi i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (“STEFAN REGIS” ili “STEFAN CRAGL”).

Najzanimljiviji, ali i najljepši primjerak novčarstva srednjovjekovne bosanske države jeste čuveni zlatni četverostruki dukat, kojeg je (vjerojatno) iskovao kralj Stjepan Tomaš. U starijoj je literaturi taj primjerak obično pripisivan kraljevima Tvrtku I ili Stjepanu Tomaševiću, tako da je široj javnosti on danas ostao poznat kao “Tvrtkov četverostruki dukat”. Dukat promjera 30 mm i težine 14,05 grama nosi natpis “MONETA AUREA REGIS STEFANI” na aversu, te “GLORIA TIBI DEUS SPES NOSTRA” na reversu.

To je jedini zlatnik iskovan u južnoslavenskim zemljama. Vjerovatno nije služio za nikakvu trgovinu i korištenje, nego kao posvetni medaljon za određenu prigodu, vjerovatno vjenčanje.

Padom Bobovca 1463. godine, formalno prestaje postojati srednjovjekovna bosanska država, a započinje nova era – Osmanskog carstva, koja donosi i svoje novce. Do danas su ti novci vjerovatno najčešće nalaženi, kovani u svim metalima i nominalama, a vrlo su se često koristili i kao ukras na dijelovima nošnje.

Prvi papirni novac na prostoru današnje Bosne i Hercegovine javlja se krajem 19. stoljeća, i to osmanski i austrougarski, da bi se njihova upotreba tokom 20. stoljeća proširila i u potpunosti zamijenila kovani novac, koji je ostao rezerviran za manje nominale. Izmjenom društvenih sistema u Bosni i Hercegovini tokom 20. stoljeća, mijenjale su se i različite valute, ali je svima ostalo zajedničko da se na određenim novčanicama koriste prepoznatljivi simboli iz različitih bosanskohercegovačkih gradova.

Najveće ostave bosanskog novca nađene su u Ribićima kod Konjica, prva 1904. godine, a druga 1983. godine, pa se pretpostavlja da je kovnica bosanskog novca mogla biti smještena upravo tu. U oba navrata otkrivene su keramičke posude s novcem, a od približno 2.600 komada nađenih novaca, najzastupljeniji su bili oni kralja Tvrtka II.

Ostava je poseban fenomen koja podrazumijeva da ljudi ostavljaju neko svoje blago koje imaju i zakopaju u zemlju kada postoji neka ratna opasnost. Zakopaju u zemlju i računaju da će se vratiti tako da se u numizmatici vrlo često sreću ostave novca.
Materijali od kojih su pravljeni novci jesu bronza, bakar, srebro i zlato. (Naj portal)