Nisu to samo obični šećeraši koji dođu ovdje zato što im je šećer osmica ili devetka, pa hajde da to skinemo. Tu dolaze ljudi koji su sa stravičnim sudbinama. Nekima moramo da budemo i tata, i mama. Ali, ne žalimo… sve se zaboravi kada vidite suze radosnice bivšeg „šećeraša“ i njegovih najbližih. Nama izliječen pacijent vrijedi više nego da mi da neko pokloni milion dolara!

Pobijediti dijabetes je za mnoge nemoguća misija, a priča o pobjedi je u sferi fantazije. Dr. MIšo Vučković svojim svjedočenjem i rezultatima koje postiže u liječenju oboljelih od šećerne bolesti „Konjičkim sirupom za dijabetes“ dokazuje da za ovu bolest ima lijeka. On to dokumentuje i knjigom sa preko 600 izliječenih „šećeraša“ širom balkanskih prostora, Amerike, Australije, Španije, Portugala, Njemačke…Uz to i on je je sam dio ove priče.

“To je jedna poveća mjesna zajednica danas presretnih i zadovoljnih ljudi i njihovih porodica – kaže na početku razgovora dr. Vučković i nastavlja:

Nažalost, danas je sujeta najveći problem između, na primjer, mojih rezultata uz pomoć Krnjićeve terapije i zvanične medicine, koja kruto brani stav da je dijabetes neizlječiv!

U biografiji dr. Miše Vučkovića, između ostalog, piše da je doktor neurologije, da je dugo godina obnašao funkciju direktora sedme po veličini bolnica u Americi, a najveće bolnice u Šarlotu (Sjeverna Karolina). Rođen je u Beogradu, odakle je 1989. godine otputovao za SAD kao cijenjen jugoslovenski stručnjak. Nakon penzionisanja, u februaru 2015. godine se vratio u Beograd sa dijagnozom „dijabetes“, zbog koje je prijevremeno i penzionisan. Imao je dva infarkta i mini moždani udar, koji su bili prouzrokovani visokim šećerom!

Mišo danas gazi kroz 63. godinu, a 33 mjeseca održava šećer u granicama normale, ne koristi nikakvu terapiju, jede skoro sve namirnice koje mu organizam poželi. A sa dijabetesom se borio 14 godinaRijetki i neočekivani oporavci nekih, teško oboljelih, pacijenata ostavljaju i liječnike u čudu.

Takav je slučaj bio upravo sa dr. Mišom. Njemu je trebalo dosta vremena da shvati da je pobijedio bolest, da je za spektakularno izlječenje zaslužna bilja terapija Mirsada Krnjića iz Konjica.
Nisu me uspjeli izliječiti ni doktori u Americi, a jeste Mirsad Krnjić! To je istina, koju priznajem prvo pred Bogom, pa onda pred ljudima – kaže naš sagovornik i nastavlja priču o istoriji njegove bolesti:

Kao uspješan ljekar i čovjek na poziciji u Americi imao sam pristupnicu najmoćnijim i najboljim tretmanima za liječenje šećerne bolesti, koji postoje u Americi i u svijetu, ali nisam uspio da se riješim ove bolesti Čak sam u Americi bio član Kliničkog tima sa novim lijekom koji se zove “Viktoza”. Mene su stavili sa 40 drugih kandidata, kojima je prije nego što je odobren taj lijek za masovnu upotrenu davana terapija, bio sam jedan od zamorčića, na kome je taj lijek proban.

Maksimalne granice šećera su bile oko 28, ali je uz pomoć farmakološke terapije uspio ga svesti u okvire od 12 do 13,6. Čak se navikao na takav život!

„Čudo“ se počelo događati nakon što je započeo liječenje biljnom terapijom Mirsada Krnjića. Iz mjeseca u mjesec vrijednosti šećera su se smanjivale, da bi se konačno i stabilizirale.

Sve se završilo u roku od pola godine. Tada sam shvatio da sam pobjednik, da je moj pancreas konačno proradio, da počinjem život bez bilo kakve terapije protiv povišenih vrijednosti šećera, jer je on u normali. Doduše, pazim na režim ishrane, mada konzumiram čak i “zabranjene namirnice” za dijabetičare. Jednom godišnje uzimam Mirsadovu terapiju čisto radi neke imaginarne preventive, što savjetujem i ostalim ljudima.

Nakon svoje pobjede, dr. Mišo i njegova saputnica Ana su odlučili da humanitarno pomažu „dijabetičarima“. To ih, vele, čini posebno sretnim, iako prolaze kroz vrlo stgresne situacije. Susreću sa se bolnim sudbinama, ljudima punim nepovjerenja, frustracija…, a pri tome ne rijetko svjedoče i nestručnim ljekarskim dijagnozama i terapijama. Vele, da su to vrlo često bolne sudbine ljudi, među kojima je bilo i onih kojima je visok šećer „oduzeo“ nogu, vid, bubrege, ili su na granici na granici dijalize…

Nisu to samo obični šećeraši koji dođu ovdje zato što im je šećer osmica ili devetka, pa hajde da to skinemo. Tu dolaze ljudi koji su sa stravičnim sudbinama. Nekima moramo da budemo i tata, i mama. Ali, ne žalimo… sve se zaboravi kada vidite suze radosnice bivšeg „šećeraša“ i njegovih najbližih. Nama izliječen pacijent vrijedi više nego da mi da neko pokloni milion dolara!

Ima li veće nagrade od one kada nam pacijent, nakon dva, tri ili pet mjeseci (u zavisnosti od težine slučaja) pokaže normalne vrijednosti šećera u zadnjih pet do deset dana. Znači, pobijedili smo, spasili smo još jedan život!

Svaki Mišin i Anin pacijent ima svoj karton, u kojem je su pohranjeni i najsitniji detalji, koji su možda značajniji za psihologa, nego za neurologa. Ali, eto dr. Miši su bitne i bore, osmijeh, suze, drhtaji, umoran pogled, nervoza…

Svaki pacijent koji krene sa nama, nakon prvog inicijalnog pregleda i razgovora, je u obavezi da mi svakodnevno javljaju izmjerene vrijednosti šećera.
Tenutno vode preko 350 pacijenata koji koriste Krnjićevu terapiju, a mjesečno u prosjektu tri do deset „dijabetičara“ – postaju istorija. Počinju živjeti bez inzulina ili farmakoloških tableta“ .

Na kraju smo dr. Vučkovića pitali kako na njegove rezultate gleda zvanična medicina? Podatak o 600 izliječenih pacijenata od šećerne bolesti i tvrdnja da „Konjički sirup“ obnavlja rad gušterače, iza kojeg stoji stručnjak sa stručnim referencama, zahtijeva ozbiljnije analize!

U tom pogledu nije ni malo ružičasta situacija. Problem je sujeta!Imao sam nekoliko sastanaka i sa predsjednicima opština, držao predavanja, kojima su prisustvovali i neki eminentni profesori i doktori specijalisti. Uglavnom smo se svađali… NIje jednostavno kad ti imenom i prezimenom, te medicinskim nalazima dokazuješ da si spasio 600 života, a načelnik jedne medicinske ustanove vam kaže da ste prevarant i da je dijebates neizlječiva bolest. Ipak, sreća je da ni moja Ana, ni ja, ni Mirsad Krnjić nismo sujetni, a imamo rezultate. Vrijeme će svima suditi – kazao je na kraju dr. Mišo Vučković.

Hvala Mirsadu za svaki trenutak moje današnje sreće!

Kada sam shvatio da sam normalizirao šećer, da moja gušterača savršeno radi, da se ne bocam inzulinom, da ne strepim šta će biti sutra, poželio sam da upoznam Mirsada Krnjića, sa kojim sam do tada kontaktirao samo telefonski. Poželio sam da pipnem tog čovjeka, da ga zagrlim i da mu se zahvalim.

Nakon susreta, uz kaficu, rekao sam mu: „Kako ja tebi dobri čovječe da pomognem, kako da ti se odužim za ovo što si uradio za mene?“
Mirsad mi je odgovorio ovako:

Dr. Mišo, i sami znate koliko ste se mučili da dođete do ove terapije… Sada ste se uvjerili u njenu ljekovitost. Hajde, uključi se kao medicinski stručnjak i počni pomagati ostalim ljudima oboljelim od šećerne bolesti svojim savjetima.Imate znanje i iskustvo… Tako ćemo pomagati ljudima.
Kako odbiti takvu ponudu? I Hvala Mirsadu za povjerenje! Hvala mu za svaki trenutak sreće, koju dijelim sa izliječenim pacijentima od šećerne bolesti!

Sarajka i saputnica Ana „najslađi šećer“, gora od Hitlera

U cijeloj ovoj priči posebno mjesto zauzima Mišina saputnica Ana Trkulja, rodom iz Sarajeva. Njihove puteve sudbina je ukrstila prije nepune četiri godine. On povratnik iz Amerike, usamljen i sa dijagnozom dijabetičara, ona ucvijeljena i izranjavane duše. Sa dva kofera u ruci, nakon izlaska iz Sarajeva 1993. godine, obrela se u Budvi, a odatle preko Podgorice, Pljevalja….“trbuhom za kruhom“ stigla do Beograda. Kaže, nije joj bilo bitno, nakon rodnog Sarajeva, gdje živi, nego gdje će da zaradi novac da se prehrani.

Duga je to i bolna izbjeglička priča, slična stotinama hiljada izbjeglih i raseljenih iz BiH koji su morali da napuste svoje ognjište – kaže Ana, dok joj glas podrhatava, a duša jeca.

Kao i svaka zaljubljena žena, u nastavku Ana priča kako je jako teško podnosila Mišinu bolest. Svako njegovo „bocanje“ inzulinskom terapijom je odbolovala, non stop bdila nad njim i kontrolisala ga da li redovno uzima propisane lijekove…

Baš sam vodila brigu o njemu i njegovom zdravlju. Znate, ženama koje vole je mnogo teže nego bolesniku nad kojem bdiju. Ja sam u to ubijeđena… – tvrdi Ana Trkulja

Jednog dana predložila je Miši da pokušaju pronaći travara iz Konjica, za kojeg se sjeća da je izliječio od šećermne bolesti njene komšije u Sarajevu. Mišo je tu priču sasjekao bez imalo diskusije.

Ipak, Ana nije odustajala. Pronašla je na YT snimak emisije „U ime naroda“ koju je Josip pejaković radio za BHT. Predstavio je i Mirsada Krbnjića, sina poznatog konjičkog travara Osmana Krnjića koji prirodnim putem liječi šećernu bolest.

Odgledao sam snimak i tada sam se ozbiljnije zamislio. Ipak je Jospi Pejaković autoritet I ne bi se prodao za sitne pare da opredstavlja nekog šarlatana. Znači, on vjeruje u to, tu stvarno ima nečega. Tada donosim odluku, slomim svoju medicinsku sujetu i naručim Krnjićevu terapiju.

Priznam, da mi je kao ljekaru u početku sve to bilo smiješno, Međutim, kada mi je 17. dan svakodnevnog uzimanja terapije šećer pao na 5,7, prvo sam mislio da mi se pokvario aparat ili da su tračice istekle, da im je prošao rok trajanja… Izmjerio sam ga 5 – 6 puta na 5 – 6 različitih aparata, čak sam otišao u apoteku koja se nalazi u blizini moje zgrade, da mi i oni izmjere. I oni su mi potvrdili da je šećer 5.7.

Tada smo oboje počeli da plačemo – sjeća se tih scena dr. Mišo.

Naglašava da nikada ne bi uspio izvojevati ovu bitku sa opakom bolesti da nije bilo Ane. Za nju kaže da je bila nenormalno zahtjevna po pitanju ishrane, da se morao pridržavati njenih uputa.

Ona je tu kao Hitler. Jednostavno nije mi bilo dozvoljeno da napravim grešku.Ponašala se kao policijski inspektor, mjerila mi je svaki zalogaj i svaku namrinicu koja je ušla u kuću – nastavlja dr. Mišo.

Inače, Ana Trkulja je specijalista za ishranu. Kao što se ponašala prema suprugu, danas je takva i prema svim pacijentima. Pripremila je posebnu brošuru i uputstva kao pomoć u liječenju ishranom šećerne bolesti. Godinama sam istraživala ponašanje svake namirnice prema šećeru. I još uvijek istražujem, tako da svoje rukopise skoro svakodnevno proširuje novim saznanjima I dokazima o efektima pojedinih namirnica kod dijabetičara – kaže Ana.
Ona upozorava čak i zdrave ljude da mliječno ne treba često koristiti, jogurt, kefir, naročito iz naših marketa, po njenom mišljenju su – otrovi, naročito na kojima piše da imaju malo ili nulu masnoće.

START SA OBJE TERAPIJE

Dr. Vučković kaže da pacijentima u početku nudi duplu terapiju. To je princip od kojeg ne odstupaju ni za gram“ Ne bitno je da li je farmakološka tgerapija u tabletama ili inzulinska, ona se zadržava i uporedo se koristi sa Krnjićevom, s tim da vremenom Mirsadova terapija preuzima vodstvo, jer počinje obnavljati pankreas.

Konjički sirup i čaj “probude” pankreas i on počinje da radi svoj posao. Mi pratimo količinu proizvodnje prirodnog inzulina i onoliko koliko se povećava njegova prirodna proizvodnja, sa toliko smanjujemo farmakološki dio. To traje sve dok dok ne dođemo na nulu vještačkim putem, uz istovremeno dizanje prirodnim putem inzulina dio optimum – objašnjava naš sagovornik I dodaje da liječenje traje od mjesec dana, do tri – četiri mjeseca, a ponekad i duže; sve zavisi od težine slučaja.

Bez medicinskih nalaza ne počinju terapiju ni jednom pacijentu. Traže svježe nalaze! Zašto?
Kroz praksu smo se uvjerili da ima jako puno pogrešnih tgerapija po farmakološkom sistemu, bilo je slučajeva da doktori nisu uradili kvalitetnu ili nisu radili nikako biohemijsku analizu,

Imao sam pacijenta sa 20 godina „inzulinskog staža“ a da uopšte nije imao osnovne biohemijske analize; doktori mu ih nikada nisu ni tražili. Nažalost, u 20 posto slučajeva urađenih biohemijskih analiza mi pronađemo da je terapija potpuno pogrešna, da osoba uopšte ne treba da bude na iznulinu ili možda ne treba da bude na tabletama, nego treba da bude na inzulinu.

Tek nakon tih specijalistzičkih nalaza i naše konačne dijagnoze, krećemo sa farmakolopškom terapijom u 100% omjeru, kojoj uključujemo Mirsadovu biljnu terapiju, te poseban režim ishrane.
Čim stabilizujemu vrijednost šećera, dakle dovedemo ga u normalu, automatski počinje farmakologija da se smanjuje. Znači, ako je neko kod mene došao sa 100 jedinica inzulina i ako 5 – 6 dana zaredom njegovi šećeri su 5,2, 5,5, 5,7 (popodne može da se toleriše do sedmice) , mi počinjemo da skidamo jedinice inzulina.
Poslije 3 – 4 mjeseca, u zavisnosti od težine slučajeva, ukidamo farmakološku terapiju, a šećer i dalje ostaje normalan.

Poslije toga još jedno mjesec dana (to ja zovem „fasaderski“ ili „betonirajući“ dio) nastavljamo sa Krnjićevom terapijom i stalnim nadgledanjem pacijenta. Tek kada i to vrijeme pokaže da se vrijednostgi šećera kreću u okviru optimalnih, ljudi kreću u normalan život.

KO JE MIRSAD KRNJIĆ? KAKO BILJNOM TERAPIJOM VRAĆA U ŽIVOT GUŠTERAČU?

 Najvažnije je da se pacijent disciplinirano pridržava propisane terapije kod uzimanja mojih čajeva, soka i, naravno, ishrane. Rezultati se primijete veoma brzo, a noromalizacija šećera uslijedi u roku od nekoliko mjeseci – objašnjava naš sagovornik.

Decenijama, nasuprot konvencionalne medicine, ljudi oboljeli od šećerne bolesti spas pokušavaju naći u narodu prozvanim „Krnjićev konjički sirup za dijabetes“. Receptura je to, koju je sačuvao i decenijama primjenjivao čuveni konjički travar Osman Krnjić, hercegovačka dobričina i narodna majka. On je čitav svoj život posvetio sakupljanju ljekovitih trava, spravljanju čajeva, melema itd. Specijalizirao se za šećernu bolest. Njegov sok za dijabetes poznat je u narodu, pa čak i u nekim medicinskim krugovima kao “prirodni inzulin”.
Zanimljivo je da je prvi put svoje sposobnosti i znanje prezentirao na Titovom brodu, gdje je godinama bio član posade koja je čajevima, mješavinama i melemima liječila najbliže Titove saradnike i članove posade.

Za života je Osman znao kazati kako je za zdravlje čovjeka najbolja „šumska apoteka“.
Majka priroda je farmaceut, a listovi, kora, zrnasti plodovi, cvjetovi, sjeme i korijen biljaka su njeni lijekovi. Biljni lijekovi, ili botanički preparati, mogu da se koriste u liječenju skoro svakog oboljenja, s tim što su oni često jeftiniji, bezbjedniji i djelotvorniji od sintetičkih lijekova. Naravno, da biljni lijekovi ne mogu da zamijene lijekove koji se izdaju na ljekarski recept, ili one u slobodnoj prodaji, ali u mnogim slučajevima mogu da posluže kao dopuna konvencionalnom načinu liječenja lijekovima – kazivaio je za života Osman Krnjić.

Nakon Osmanove smrti, porodičnu tradiciju je nastavio njegov sin Mirsad. Zapravo, to je i bila očeva želja.
Još za očevog života svjedočio sam kako ljudi dolaze u Brđane, grle moga oca, blagosiljaju me. Tada, možda, nisam ni bio svjestan ljekovitosti očevih receptura. Tek kroz moju desetogodišnju praksu I susreta sa, vrlo često, bolnim sudbinama, shvatio sam da naši biljni preparati imaju izuzetno učinkovitu moć – kazuje Mirsad krnjić I dodaje da “svaki dijabetičar može pobijediti dijabetes, ako je discipliniran.

Treba da se pravilno hrani, da ima što više fizičke aktivnosti – kretanja, i da pije Konjički biljni sirup i čaj protiv dijabetesa. Ko ovo ispoštuje, garantujem da neće imati problema sa dijabetesom, ma koliko mu šećer bio visok – dodaje.

Ponekad mu bude žao što se njegov otac nije bavio pravnim stvarima pa njegov sirup nije zaštićen kao zvanični lijek protiv dijabetesa. Ali, kada je, plivajući u vodama narodnog travara i spasitelja, shvatio da mu farmakoindustrija nikada neće dozvolčiti legalizaciju, odlučio se da djeluje samostalno. Kaže, najbolji pečat i certifikat su mu hiljade izliječenih pacijenata i presretnih porodica širom BiH, Srbije, Crbne Gore, Hrvatske, Slovenije, makedonije, pa čak i Amerike, Švedske, Austrije…

– Mnogi ljekari znaju za ovu terapiju. Neki su je i koristili, ali javno ne smiju da izađu u javnost. Oni privatno, daleko od očiju javnosti, kažu da je naša terapija dobro prirodno sredstvo koje može potpomoći rad gušterače i šećer dovesti do normalnih vrijednosti. Prirodnim putem proizvodi inzulin – objašnjava nam naš sagovornik.

Posebne procedure prilikom uzimanja „Konjičkog sirupa“ i čaja protiv dijabetesa, kaže Mirsad, nema!

Najvažnije je da se pacijent disciplinirano pridržava propisane terapije kod uzimanja mojih čajeva, soka i, naravno, ishrane. Rezultati se primijete veoma brzo, a noromalizacija šećera uslijedi u roku od nekoliko mjeseci – objašnjava naš sagovornik. Sirup je dovoljno uzimati tri dana i već morate osjetiti poboljšanje, a oni koji terapiju uzimaju 40-ak dana, šećer im se može u potpunosti normalizirati. Ako nema pomaka u prvih dvadesetak dana, nema potrebe da se ljudi dalje troše i zamaraju– kaže Mirsad.

KONTAKT TELEFON TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA: 00387 61 742 830 ili   061/383-325. Pratite FB grupu BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI