Davanje inzulina više puta dnevno, mjerenje šećera i doze hrane svakog obroka, stalno bockanje – tako izgleda svakodnevnica jednog djeteta koji boluje od dijabetesa i njegovog roditelja. O roditeljskim, posebno majčinim brigama čije srce samo što se nije razbilo u hiljade komada, nakon saznanja da njen 17-godišnji sin Jakov boluje od dijabetesa tip 1.

„Našem sinu je dijabetes dijagnostifikovan 04.07.2023. godine. U popodnevnim časovima, na kontroli, kod pedijatra utvrđena vrijednost šećera je bila 31.2, nakon čega je sanitetom odvežen u bolnicu u Novi Sad. Tamo je bio 10 dana. Izašao je sa terapijom od 44 jedinice inzulina dnevno. Rečeno nam je da ne tražimo uzrok, da imamo lek i da se pomirimo s tim da će biti na insulinu cijeli život – započinje svoje istinito svjedočenjem danas presretna, Tatjana Brkić iz Bečeja.

U ovim trenucima njene brige su prošlost, zaplače od sreće. Pravda se riječima „Majka sam“. A samo unazad sedam – osam mjeseci ronila je suze nad sudbinom svoga Jakova, koji je u tinejdžerskim godinama morao da se prilagođava na život i navike koje mu diktira dijabetes.

„2. septembar 2023. godine mi je bila najduža noć u životu, jer je moj Jakov otišao u krevet bez inzulina. U dugovoru sa doktorom Mišom i Anom Vučković, s kojima smo bili redovno u kontaktu i pod njihovim nadzorom, moj Jakov je otišao u krevet brz izulina. Pred odlazak u krevet vrijednost šećera bila je 7 jedinica, a ujutro 5,4. Tu noć nisam nikako spavala, ali sam slijedeću slatko zaspala, jer je te druge večeri šećer iznosio 4,9, a ujutro 5,2 jedinice. Bila je to potvrda da su prirodne terapije travara Mirsada Krnjića, uz režim ishrane Ane Vučković i medicinski nadzor doktora Miše, dale rezultate – nastavlja naša sagovornica.

Brkići danas žive punim plućima. Nestale su brige i strahovi, jer kod njihovog Jakova već nekoliko mjeseci vrijednosti šećera su u normali. Nema više besanih noći i budnih zora, ne plače više majčino srce, ne kida se.

„Mi smo prošlog ljeta bili 18 dana u banji u Aranđelovcu, gdje smo skinuli inzulin na 8 jedinica dnevno. Rekli su nam da svi pacijenti manje inzulina troše u banji, ali da je to u kući teže. Još su dodali da se moramo naučiti na život sa dijabetesom, lijeka nema, ali imaju terapije koje mogu zdravstveno stanje moga sina koliko toliko održavati u nekom podnošljivom nivou. Ali, nama je Bog odmah došao u pomoć. Otvorio nam je puteve do Mirsada, Miše i Ane.

Inače, u potrazi za bilo kakvim spasom za svoga sina, Tatjana se prošlog ljeta priključila ekipi koja je imala zadatak da dnevno prepješači 10,000 koraka. Tu je saznala da je moguće regulisati dijabetes ishranom, šetnjom i biljem. Stupila je telefonski u kontakt sa Anom Vučković

„U tom prvom našem razgovoru Ana mi je rekla da se Krnjićeva terapija ne daje djeci do 18 godina. Ali, da se može dosta toga postići ishranom. Krenuli smo. I rezultati su bili primjetni, mada je bilo oscilacija. Bilo je dana kada je šećer skakako i do 12 jedinica. Ipak, bili smo uporni i uz Anine preporuke za ishranu 9.9.2023. ostaviili smo inzulin – kazuje Tatjana.

Naša sagovornica otkriva da joj je krila i vjeru u upjeh dala jedna uporna mama koja je na svoju ruku nabavila biljnu terapiju konjičkog travara Mirsada Krnjića za svoga dvanaestogodišnjeg sina. Rezultati su bili sjajni.

„Odlučila sam i ja svom Jakovu davati Krnjićev sirup i čajeve. Za kratko vrijeme ta terapija je pomogla da se i popodnevni šećer dovede do još malo do savršenstva. Bilo je to početkom decembra prošle godine. Od tada moj sin je svežiji, jači. Sve ukazuje da će u jednom momentu biti bez terapije, sa regulisanim šećerom, a već sad smo presretni što ne koristi insulin, a šećeri su kao kod zdravog čovjeka. Naravno, uz Anine preporuke za ishranu i Krnjićecu biljnu terapiju – završava svoje svjedočenje presretna majka jednog 17-godišnjaka Tatjana Brkić iz Bečeja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)