Danas 64-godišnji Zijad Rizvanbegović alias Zijo Valentino je poznati sarajevski muzičar i bas gitarista koji je godinama važio i za miljenika žena. Publika ga pamti upravu o grupi „Valentino“, koja je dugo godina bila u vrhu jugoslovenske scene.

On danas živi u Beogradu u vanbračnoj zajednici s glumicom Martom Keler, s kojom ima sina Gordana.

Prije poljednje beogradske adrese Valentino se bio skrasio u Švedskoj, zavela ga je jedna tamošnja plesačica, ali je od nje pobjegao glavom bez obzira. Razlog je bizaran, ali kako kaže Zijo – istinit. Otjerali su ga duhovi.

„Ta žena je bila sjajna, ali samo što bi zakoračio u noć, u tom stanu su se dešavale čudne stvari. Uvijek sam osjećao nečije prisustvo! Nečiji pogled…

Kako je ispričao, bezbroj puta su on i njegova tadašnja životna saputnica, inače švedska plešačica, dizali se bunovni i u sjedećem stavu dočekali jutra. Njihova kućna ljubimica, prelijepa mačka, bi mjaukala, negdje duboko sakrivena. Nigdje je na vidiku, niti u košari u kojoj je inače spavala. Istovremeno, njihovo šesto čulo im je govorilo da im se nalazi neko iza leđa, da hoda po kući, nešto istražuje… Tačno su vidjeli njihove sjenke kako lelujaju po zidu. Bila je to strašna spoznaja! Duhovi! Neka mistična bića…?

„Svašta mi se dešavalo. To se ne može opisati i nerado pričam o tome“ – kaže Zijo Valentino.

Srce u petama

Podsjeća nas da je to bilo prije tridesetak godina, u vrijeme kada je jureći za ljepoticama, stigao do Švedske. Zaljubio se u jednu plesačicu, zbog koje je napustio Bosnu i rodno Sarajevo. Živjeli su u njenoj porodičnoj kući u Štokholmu.

„Definitivno smo u toj kući imali duhove. Teški namještaj se tokom noći micao sam od sebe, mačke su se čudno ponašale, po zidovima su se lelujale sjenke, stvari po kući su same letjele, ključeve smo redovno nalazili na mjestima gdje ih nikada ne bi ostavili, neko zviždanje se čulo iz druge sobe, TV prijemnik se sam palio i gasio – otkriva legendarni sarajevski umjetnik.

Jednom prilikom Zijo se umivao u kupatilu i dobro se sjeća da je ostavio otvorena vrata. Odjednom vrata su se sama zatvorila, iako nije bilo šanse da se zatvore od propuha.

„Priče o duhovima i nisu tako strašne kada čujemo da se drugima dešava, ali kada to osjetite u vlastitiom domu i na vlastitoj koži – postaje jako odvratno. Srce vam sklizne u pete. I dalje bi da može. Na kraju sam pobjegao iz te kuće, pa ćak i iz Švedske“

Jedan dan su im se saksije sa cvijećem porušile. Noćima je osluškivao kako neko pali i gasi svjetlo u kupatilu, ali svjetlo nije nikada vidio. Čuo je kako prekidač „škljoca“,neko kao da se igrao ili je Ziju i njegovu saputnicu želio preplašiti. Dođu nam komšije na onu tanku filter kafu i tvrde kolače, a njihovi psi pođu da laju na zidove. Oni kažu onako otmjeno poluzainteresovano „Ha pa i vi imate duhove,zgodno“. Njima je to bila zezancija, a meni se krv ledila u venama.

Da bi koliko toliko pobjegao od straha i čudnih pojava, kaže, tješio se odlazeći do govornica. Zvao je redom raju iz Sarajeva, ali nije im se povjeravao o nevjerovatnim scenama iz kuće.

Tražio sam oduška u nekim neformalnim i otkačenim razgovorima. Pitao sam prijatelje „Majke ti, ko je koga maznuo i ko se s kim pobio u zadnje vrijeme“ da bih se vratio u normalu. Na kraju su duhovi pobijedili. Pobjegao sam i u Švedsku nisam godinama dolazio. Tek nedavno sam se zaputio na turneju sa Zdravkom Čolićem, spavao sam kod mog druga iz gimnazije Lihe. Ali kod njega nema duhova pouzdano.

Na kraju se skrasio u Beogradu. Šeretski dodaje da nema ni duhova u gnijezdu koje je svio sa saputnicom Martom. Jedino su mu se počele pojavljivati sijede… (Naj portal)

Marta Keler i Zijo Valentino