Nadomak Splita, samo desetak kilometara od Solina, iza Kozjaka, selo je u kojem živi samo jedan stanovnik. U Blacima nema ni struje ni vode, ni dobrog puta, ali on se iz svojeg sela – ne da… Iz daljine Blaca izgledaju idilično. Izbliza druga priča. Struje nema od 1974, godine, voda nikad nije ni došla. Ali jedini stanovnik, 67-godišnji Zdravko Spajić, nema primjedbi.
“Ovdje sam ja sam non stop i zato me zovu gradonačelnik. Sam sebi pišem ure i sam sebi plaćam. Imam solare, imam bunar za vodu i opet se živi. Ima gore i od ovoga. Ovdje je bilo 32 dima. U svakoj je kući bilo u prosjeku pet-šest ljudi i djece, a danas nigdje nikoga. Odavde su naše mljekarice nosile mlijeko u Split”, kaže Zdravko.
Svega je nekada bilo u Blacima – ljudi, škole i krava. Danas pustinja. Svašta je Zdravko u životu prošao, pa čak i preživio pad helikoptera. Prije četiri godine ostao je bez supruge, ima porodicu u Solinu koja pazi na njega, ali iz Blaca se ne da.
“Samoća mi ne pada teško. Meni ti je najteže u životu kad kažu ‘ja bih ovako, onako’. Onda ja kažem – prijatelju, rješavaj probleme na drugom mjestu. Ja ću šta mogu pomoći, u gradonačelnika se sve nađe, u podne, u ponoć. Ali ja sam zadovoljan sa 700 eura penzije, meni dosta. Nikad ne znaš što nosi dan, što noć, a ja sam s ovim ne zadovoljan, nego ponosan”, kaže Zdravko. (Naj portal)
