Sudbine
Priča o Slobodanu Stanojeviću, usvojitelju 4 mališana: SVAKO TO DIJETE IMA MJESTO U MOM SRCU
Slobodan Stanojević (55) iz Nikšića spasio je četvoro malolJetnih Roma tako što je riješio da ih dovede u svoj dom i pruži im toplinu porodičnog života. Sada se njegovim dvorištem širi dječija graja i pesma.
Upoznao ih je radeći u skloništu za žrtve trgovine ljudima u Danilovgradu. Sprijateljili su se na izletima i mališanima se dopalo Nikšić pa je odlučio da ih uzme i postane im hranitelj.
“Ne znam šta su oni vidjeli u meni, posebno što su se vezali za mene.”
Njegov samački život ispunila je dječija radost a sada svako ima svoju sobu, svoj krevet i svoje mjesto u Slobodanovom srcu.
“Kad ujutru ustanem i vidim njih, probudim ih, ja sam stvarno sretan što sam ih uzeo i što su oni tu”, ističe on.
Slobodanovu iskrenu želju da pomogne ovoj djeci sa teškom životnom pričom, prepoznale su državne institucije. U Nikšiću je samo petoro djece smješteno kod nesrodničkih hranitelja.
“Prosto vezao se za djecu, dovodio ih je za ljetne i zimske raspuste, praznike, znači djeca su se već adaptirala na porodicu, što je i njegova šira porodica prihvatila”, kaže Marija Nikčević iz Centra za socijalni rad Nikšić, Šavnik i Plužine.
Za brigu o svakom djetetu država hraniteljima obezbjeđuje po 250 eura. Slobodan priznaje da sa tim novcem može djeci priuštiti pristojno odrastanje.
“Evo ovo četvoro djece može samo tako da živi sa tim primanjima. Sad što se tiče težine ja bih još mogao četvoro držati uz njih. Mašina pere robu, suđe, eto jedino taj ručak što se skuha, ali ni to nije težina nikakva”, priča Slobodan, prenosi Blic.rs
Od 4-og avgusta prošle god su kod njega i misli da su presretni jer se svi lijepo slažu, žive normalnim životom. Smatra da su djeca puna potencijala i da samo treba raditi sa njima. Želio je da postane njihov hranitelj kako ih ne bi vratili nazad u dom. Vidi da su sretni i da im je falila samo ljubav i pažnja. Majka ih je ostavila kada su bili jako mali a bolestan otac ih je podizao ali nije uspijevao da brine o njima. Ipak ističe da treba da poštuju svog biološkog oca bez obzira na sve jer nije ni malo lako odgajati ih sam u takvom stanju.
Mališani su mu beskrajno zahvalni što ih je spasio neizvjesne sudbine po domovima. Sjeća se koliko su plakali dok je on bio u procesu dobijanja licence za starateljstvo jer su se plašili da idu u dom. Najstariji brat kaže da je bio zabrinut za sudbinu svojih mlađih sestara i brata.
Slobodan je uspio da ih zadrži ali i oni su održali svoje obećanje i dobro su ga slušali i učili. Kaže da je ponosan i na sebe što je uspio da postigne sve ovo sa njima. Presretan je što se odlučio na ovu odluku i toliko ih je zavolio da ima utisak da su cijeli život tu uz njega. Opet bi uzeo djecu u hraniteljstvo da se ukaže prilika, ne bi se dvoumio.
Najstariji Raim ističe da na Slobodana gleda kao na rođenog oca i da ga mnogo voli. Posebno voli njihova druženja gdje se okupe pa se šale i pjevaju. Uz svog staratelja je postao drugi čovjek i kaže da živi drugi život.
Uspjeli su da nađu zajednički jezik jer su i djeca bila razumna. Dogovorom su postizali sve. Slobodan svaki dan po dva puta pređe iste maršute kada ih odvozi i dovozi iz škole. Nije mu teško jer su vrijedni i jer uče.
Za sebe kaže da je običan i jednostavan čovjek. Nikad se ne nervira jer se pita zašto bi to radio. Najviše vremena provodi u radu sa njima u vezi škole ali i u vezi ponašanja, oko svega što smatra da im može koristiti u budućem životu. Smatra da postupa sa njima onako kako bi postupali i roditelji sa rođenom djecom.
Volio bi kada bi oni uspjeli u životu jer smatra da to zaslužuju. Nada se da će ostati kontaktu i kada budu krenuli svojim putem. Rastanak neće lako pasti nikome od njih jer su se vezali i navikli jedni na druge, zaključuje Slobodan. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON