Pratite nas

Sudbine

Merima Dževdetbegović, Tuzlanka velikog srca: JEDAN DJEČIJI OSMJEH MENI ULJEPŠA SEDMICU

Published

on

Vratiti vjeru u ljude i u dobro u njima jedan je od najtežih zadataka ljudi i današnjeg društva, ali kada to osoba može učiniti jednim nesebičnim djelom, onda davanje više nije opcija nego postaje životni moto.

U vremenu apatije i općeg nepovjerenja među ljudima, ovo je zaboravljena vrlina koja krasi tek probrane ljude dobrog srca. Među njima je i Merima Dževdetbegović, Tuzlanka koja godinama unazad drugima poklanja svoje vrijeme, znanje i novac.

Zauzvrat ne očekuje ništa, ali se nada da će barem ponekad i druge motivirati da čine isto.
Sve je počelo 2021. godine kada je poznanica tražila donaciju dvije kante boje za krečenje prostorija Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Merima je odgovorila višestruko – pokrenula je dvije kampanje u kojima je zajedno sa poslovnim partnerima i građanima za adaptaciju prostorija doma prikupila više od 100 hiljada KM.

Na pitanje zašto je to uradila, bez imalo razmišljanja odgovara: “Zašto ne?!”, kao da nije imala izbora, kao da joj uloga majke i uspješne poslovne žena ne uzima svaki trenutak slobodnog vremena.

Merima je do nakon rata dijelila sudbinu svojih vršnjaka i vršnjakinja, ali je zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti svojih roditelja njena sudbina krenula drugim tokom. Gotovo 24 godine nakon što je njen otac pod hipoteku stavio kuću i zemlju te osnovao porodičnu kompaniju, Merima je direktorica ove uspješne kompanije, majka je dvoje djece i već tri godine je mentorica Ženske mentorske mreže kroz koju pomaže mladim ženama da unaprijede svoje karijere.

Iako je kompanija u čijem je užem rukovodstvu godinama unazad, daleko od očiju javnosti, stipendirala djecu svojih zaposlenika, Merima je svoj dug prema društvu odlučila vratiti obnavljanjem stanova u kojima su smještena djeca bez roditeljskog staranja u Tuzli.

“Poznanica je tražila dvije kante jupola za potrebe krečenja u Domu i ja sam ih odnijela. I, čim sam ušla u Dom bilo mi je jasno da dvije kante boje neće ništa učiniti. Usrećilo bi djecu to krečenje njihovih soba, ali mene je bilo sramota otići znajući da nisam učinila mnogo više”, kazala je Merima.

Po povratku kući, ganuta uslovima u kojima žive ova djeca, kontaktirala je svoje prijatelje i poslovne partnere i zatražila pomoć od njih. Ubrzo je prikupila sredstva i u potpunosti adaptirala dio prostorija u Domu.

Već naredne godine je pokrenula i drugu kampanju, ali ovoga puta preko Fondacije tuzlanske zajednice želeći skrenuti pažnju i na važnost transparentnog utroška prikupljenih sredstava. Zahvaljujući njenom angažmanu i nesebičnoj podršci građana, više od 20 djece doma danas žive u savremeno opremljenim apartmanima.

Merima se i danas se rado vraća u Dom, gdje je izgradila, čini se, vječna prijateljstva sa štićenicima doma, a u ove posjete rado idu i njena djeca.

“Ne mislim da se svako dobro vraća dobrim, to me iskustvo naučilo, ali ja se osjećam dobro kad nekome pomognem i to mi je dovoljno. Jedan taj dječji osmijeh meni uljepša sedmicu. Sad da li je to sebično ili ne, mislim da nije ni bitno. Želim da se i moja djeca tako osjećaju, želim da znaju pružiti dio sebe ovom svijetu i da je uvijek dobro biti dobar čovjek”, objašnjava Merima.

Ljudi filantropskog srca dio su naših zajednica, a njihova dobra djela dio mnogih života koje su oplemenili. Često pod velom skromnosti, nesebično daruju svoje vrijeme, znanja i novac zajednici koju vole. Potvrda su tome da filantropija živi u našim gradovima, a vrijednosti koje žive oda društvu kakvo bi i naše moglo biti. Upravo zbog toga, od velike je važnosti u vremenu općeg nepovjerenja i beznađa istaknuti ovakve pojedince i zahvaliti im se što uprkos svemu i iznad svega vole ljude i vjeruju u bolje sutra.

Serijal priča o Ljudima filantropskog srca, Fondacija tuzlanske zajednice donosi s ciljem podizanja svijesti o važnosti promocije kulture darivanja i jačanja povjerenja građana u rad civilnog sektora. Aktivnost se realizuje uz podršku Vlade Sjedinjenih Američkih Država, kroz USAID, u okviru programa Snaga lokalnog. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending