Tragičan kraj djevojke Evice Umetić (29), koja je život okončala skokom u Savu sa Pješačkog mosta, izazvao je ogromno interesovanje, tugu i žalost u Sremskoj Mitrovici, ali i u regiji. Prijatelji, poznanici, ali i cijela Sremska Mitrovica se oprašta od nje, djevojke koja je imala porodicu, a odrasla u dva doma za nezbrinutu djecu i tri hraniteljske porodice.

Evicina majka je umrla kada je ona imala šest godine, a otac kad je imala dvanaest. Uspjela je da dođe i do brojeva telefona brata i sestara, ali joj to nije pomoglo da postane dio porodice. Bila je odličan učenik i student Pravnog fakulteta u Novom Sadu, ali ga nije završila, a svoju tugu Evica je pretočila u pjesme, objavila je zbirku poezije “Isušivanje plača”.

Život se poigrao sa njenom sudbinom i rastavio je od porodice, brata, sestre i brojne dalje familije. Ona do kraja svog života nije uspjela da ostvari kontakt sa najrođenijima, jer oni to nisu željeli! Otac ju je priznao mimo znanja njegove porodice, ali to je bilo uzalud.

“Majka je sa mnom, nakon 20 godina braka, trudna istjerana na ulicu. Imam brata i tri sestre, nisam ni bila rođena kada sam izbačena iz porodične kuće. Nažalost, imala sam 3 godine kada je majka otišla u bolnicu, imala je problem sa srcem, konkretno je voda ta koja je bila sporna. Baba, mamina mama, me je 19.11.1996. godine predala centru za socijalni rad ‘Sava’. Dok je majka bila u bolnici nisam nigdje bila smještana, za taj vremenski period nekoj ženi sam prosto bila dodijeljena na čuvanje. Međutim, kada je majka umrla 04.06.1999. godine ja sam prosto dodijeljena nekoj ženi, pošto članovi porodice nisu htjeli da me uzmu, onda sam nažalost smještena u dom ‘Spomenak’ u Pančevu”, pričala je svojevremeno Evica o svom teškom putu:

“To je tako zakonski, kada jedan od roditelja premine, bili su u zajednici, otac je bio živ, majka je umrla 9 dana pred moj šesti rođendan, a otac je preminuo kada sam imala 12 godina. Prvobitno su pitani članovi moje porodice, međutim, pošto su se svi ogradili od mene i niko nije htio da me uzme onda sam, nažalost, smještena u dom”, pričala je Evica.

Iako je Evica u tom trenutku imala i brata, i sestre, i mamu, shvata da ni baba čak ne želi da joj bude baba, ni tetka da joj bude tetka, ni deda da joj bude deda…
“Baba je tada pričala da je prešla godine, što se tiče starosti, a familija se uvijek ograđivala, jer kako je meni majčina sestra rekla: ‘Ti nisi Milanovo dijete, šta ti hoćeš, tebe Umetići neće iz tog razloga što ti nisi Milanovo dijete’. Iako me taj čovjek priznao mimo znanja porodice, porodica me nikad nije priznala. On je dao dobrovoljni pristanak da ja idem u dom”, pričala je ona, a njene muke se tek tada počele:

“Majčina sestra, inače sestra po majci, nažalost moja majka je dijete iz prvog braka, a tetka iz drugog braka, ona je meni rekla kako su radnici centra rekli: ‘Nemojte vi da kvarite sreću svoje djece zarad tuđeg djeteta’ i zato ona kao nije trebala mene da uzme. Što kaže moj bivši cimer: ‘Tebi je zbog jedne prosto proširene rečenice uništen život’ Znate vi kakav je to osjećaj, kada vas porodica neće cijeli život. Brat i sestre vas zaobilaze na ulici”, rekla je Evica.

Kada je završila u domu, nju je posjećivala samo majka njene majke, odnosno baba. Kod nje je išla na raspuste, a u “Spomenku” je bila 4 godine, od 2000. godine do 2004. godine u Pančevu.

“Tek poslije toga je zaživjelo hraniteljstvo, a pošto sam bila dijete za primjer, hajde da idem u hraniteljsku porodicu, ja ne znavši šta je to, željna da pobjegnem iz doma, trčala sam glavom bez obzira. Nisam ni gledala ko je došao po mene, samo da idem, jer sam mislila da me tamo negdje sreća čeka”, rekla je Evica.

U “Spomenku” je u tom trenutku bilo 150 djece i družila se samo sa djecom iz doma, jer kako je ona tada navela, kroz školu oni su bili etiketirani, znalo se da su oni bili iz doma, a baš zbog toga su se međusobno vezali i pomagali.

Evica je bilo najmlađe dijete, razlika između njenog brata i nje bila je 14 godina, a iako je mogao da se spakuje i da dođe i vidi svoju sestru, nikada se nije odlučio na takav korak.

“Brat nikad nije došao da me obiđe, a moj otac je bio prikovan za krevet, šećeraš, primao je insulin, a umro je od šestog moždanog udara kada sam imala 12 godina. To mi je sve rekla familija okolo, a te stvari su mi pričali da bi sprali svoju savjest. Niko tu mi nije htio dobro, htjeli su da se ograde, ničiju krivicu ili pokajanje nisam vidjela”, rekla je Evica prošle godine i dodala:

“Naslagane emocije, znam ja sama po sebi, ja sam u 3-4 navrata sigurno bila da završim sa svojim životom. Znam šta je eskalacija emocija, znam šta je kad neko ćuti i trpi, gutaj. Svi ljudi ti pričaju ‘ti si dobar, lako ćeš ti’, a ne znaju šta se dešava”.

Poslije smrti njene majke, pored živog oca, žive familije, ona je predata domu, a biti u domu sa šest godina i nemati svoju sobu, svoju kadu, svoj sapun, svoj sto je nešto sa čim je ona morala da se pomiri.

“Imate obaveze, dobijete krpu i metlu, pa ako ne valja kako ste izribali, ribaj ponovo. Disiplina doma, ustajanje, higijena, doručak, obaveze, škola. U domu je maksimalna disciplina kao u vojsci i gdje kada vas neko pogleda, morate sve da razumijete. Mi njima nismo smjeli da se suprotstavljamo, inače ćemo dobiti batine. Udaranje djece u to vreme u domu nije bilo zabranjeno. Pančeva se sjećam kao ‘Sivog doma’, one zgradurine kao neki koncetracioni logor, meni su oni tada, kao malom djetetu, zvučali katastrofalno, zato sam pobjegla u hraniteljsku”, rekla je ona i dodala:

“Tamo sam bila šest godina, bilo je isto strogo poslovan odnos, nije su tu nešto puno promijenilo, bila sam kod Ružice. Poslije toga sam tražila premještaj i završila sam kod žene koja je ostavila svoje dijete sa 13 godina, svog jedinog sina. Tamo sam bila samo 3 mjeseca, pa sam se vratila u dom u ‘Spomenko’, a poslije toga sam otišla u dječije selo, gdje sam provela najlješi dio života”, pričala je svojevremeno Evica o svom putu po domovima za nezbrinutu djecu i hraniteljskim porodicama. (Naj portal)