Sudbine
Hodža, hoćemo li na misu: JABLANIČKI EFENDIJA AMIR DREŽNJAK SVOJE KOMŠIJE GODINAMA VOZI NA MISU
Prethodnih dana scjedočili smo obilježavanju 30-godišnjice stradanja bošnjačkih civila u Ahmićima, kada su između ostalog pripadnici HVO-a ubili i hodžu, razapeli ga kao Isusa na lokalnoj džamiji, dok je gorjela. Taj hodža je svojevemeno sarovao vlastitu zemlju za izgradnju katoličke crkve.
Tri decenije kasnije svjedočimo lijpim bosanskim pričama, iako ih je u zapadnoj Hercegovini malo. Ovdje dominiraju radikalne struje. Naime, Amir ef. Drežnjak imam u selu Lizoperci u jablaničkoj općini. godinama unazad, svake nedjelje, vjernike katolike iz susjednog sela Slatina, vozi na misu u selo Gračac, u kojem drži mektebsku nastavu.
“Kazali su mi da nemaju autobusa, auta. Druga nedjelja bila je repriza prve nedjelje. I tako tri nedjelje zaredom sam ih vozao i onda sam im kazao da nema potrebe da stopiraju da čekaju nekoga pošto ja idem svake nedjelje, da se mogu slobodno osloniti na mene, dok sam tu da ću ih prevoziti do mise u crkvu da se pomole Bogu”, rekao je Amir Drežnjak , imam u selu Lizoperci.
Kaže sve dok ovi ljudi budu živi i dok budu išli nedjeljom na misu u Gračac, da će ih on voziti. A o njegovim djelima, priča nam Marica govorila je na susretima franjevačkog svetog reda u Međugorju gdje su ljudi na to gledali sa velikim čuđenjem.
“Rekla sam im šta da ja vama kažem da svake sedmice idem sa efendijom na misu u Crkvu, oni meni s kim? Pa s hodžom! Kažu pa kako? A ja njima pa fino, jest bila svađa, bio rat, ali mi smo ostali prijatelji, idemo na sijelo, na kafu i kad se rodi, i kad se ženi”, kazala je Marica Drinovac.
Selo Slatina je miješano hrvatsko-bošnjačko selo s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Za vrijeme proteklog rata bilo je linija razgraničenja između HVO-a i ARBiH, a danas je primjer komšijske ljubavi.
“Njegujemo lijepe odnose, ne možemo mi živjeti jedni bez drugih, u našem selu je uvijek bilo šta god da se desi, bilo nekom pomoći ili svadba ako je neko umro mi se svi skupimo, pomažemo, nema veze ko je ko, sva sreća da je dosta sela kao što smo mi”, istakla je Marica Drinovac.
Zajedno su se gradile i crkve i džamije. U izgradnji crkve u Gračacu pomagali su muslimani, priča nam fra Mato. Nakon što je potopljena, hodže su naređivale svojim džematlijama da su dužni volovima dovoziti kamen za njenu gradnju.
Isto tako, katolici u tim mjestima bili su prvi koji su prije nekoliko godina pokrenuli akciju skupljanja novčanih sredstava za oboljelu djevojčicu Ajlu, koja je pobrisala sve granice i predrasude u ovom kraju.
“Naša župa je prva pritekla u pomoć i niko nije rekao nikakvu negativnu riječ. Kod ovakvih primjera pokazali smo da smo svi ljudi i to je najbitnije biti čovjek i treba samo malo biti hrabar i reći ljudima oslobodite se bilo kakvih strahova i pomozimo jedni drugima”, kazao je Mato Topić, župnik župe Sv. Ante Padovanskoga Gračac.
Samo tako, kaže, ova zemlja ima šansu preživjeti, dodajući da je upravo ta pojedinost o “starijim ljudima koje neko mora dovesti u crkvu” na najljepši način povezala ljude različitih vjera i nacija. (Naj portal)
Sudbine
Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!
Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.
„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.
Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.
„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.
Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.
„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“
Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.
„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.
I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.
Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.
„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.
Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.
„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.
Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.
„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti4 sedmice
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti4 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON