Sudbine
Priča o hadžinici Feridi Čabaravdić:IZBJEGLA DJECA SU MI ZAMJERILA ŠTO SAM POMILOVALA SAMO JEDNU CURICU, A BOG MI JE SVJEDOK DA SU MI SVA DRAGA
Ništa nije vrijednije nego smjestiti se u nečiju dovu, taj intimni razgovor između čovjeka i Boga. Stav je dobio tu počast od hadžinice Feride Čabaravdić, 85-godišnjakinje iz Visokog. Njen dom, u kojem živi sama, ispunjen je toplinom koju oko sebe širi vatra iz kamina. Kako to samo znaju bosanske žene, posjetitelje dočekuje toplim čajem i pitom od jabuka.
Ferida priču o svome životu započinje govoreći nam da ima sve brojeve Stava, i sve ih je pročitala. Osim prva dva broja.
Djetinjstvo joj je, kaže, bilo teško. Otac joj je ubijen kao žrtva fašizma, a iza njega je ostalo šestoro djece, petorica braće i Ferida. Jedan brat joj je umro poslije Drugog svjetskog rata, a drugi je zatvoren kao Mladi musliman. Bilo je to teško vrijeme za njenu porodicu.
Ferida je završila srednju medicinsku školu i iz Sarajeva se udala u Visoko. Zaposlila se u Domu zdravlja u Visokom kao medicinska sestra laborant. I danas joj je žao što nije imala mogućnost da završi fakultet. Ali takva je sudbina. Nadoknađuje to čitanjem i ljubavlju prema pisanoj riječi. Njen je dom ispunjen knjigama.
Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, Ferida je radila u Domu zdravlja, ali je bila i potpredsjednica “Merhameta”.
“Nisam ja nikada bila neko ko voli da se ističe, da traži nekakve pozicije. Takva sam. Ali u “Merhamet” sam došla, takoreći slučajno, bez namjere, ljudi su me predložili za to mjesto zbog jednog događaja od prije rata”, kaže Ferida i nastavlja: “Kada je počeo rat na Kosovu došlo je obavještenje da će doći djeca s Kosova na petnaest dana u Sarajevo, Visoko i druga mjesta oko Sarajeva i da se u općini trebaju upisati porodice koje hoće da prime djecu. Uslov je bio da ostanu petnaest dana i da se porodice pobrinu za odjeću i obuću. Ja sam upisala jedno dijete. Onda mi se javi prijateljica koja je u to vrijeme imala butik u Visokom, i kaže uzmi dvoje, ti im osiguraj smještaj, a ja ću odjeću. I upišem ja da hoću još jedno dijete.
Kad su ih dovezli autobusom u Visoko, to je bio jedan od najemotivnijih trenutaka u mome životu. Oni izašli iz autobusa, onako izgubljeni, tužni… Htjela sam ih sve zagrliti, pomilovati. Pade mi na pamet, ako ja sad zagrlim ovo dijete, možda će se ono koje treba kod mene uvrijediti. Samo sam pomilovala jednu djevojčicu. Bilo već kasno kad su došli. Ali umjesto dvoje, dobila sam troje, jer su bili dvojica braće i sestra i nisu htjeli da se razdvajaju – Enis, Merita i Nermin. Skupio se komšiluk, ja pripremila večeru, no, djeca neće da jedu. Rekoh, hajmo prvo nazvati nekoga koga imate u kući i nazovemo njihovu nanu u Prištini. Oni se rasplakaše. Kažem ja, hajmo sad jesti, ali opet neće. Rekoh, jeste li ponijeli šta kad ste krenuli? Jesu, neku pitu. Hajmo onda svi ćemo jesti pitu, a sutra ćemo ovo što sam ja spremila. Tako je i bilo.
Nakon petnaest dana vratili su se na Kosovo. Održavali smo kontakt do početka rata i nismo se više čuli. Tek nedavno, kada je bila kod mene ovdje jedna ekipa s iranske televizije, ispričala sam im za taj slučaj. Oni su se potrudili i pronašli tu djecu, sada su oni odrasli ljudi, i čula sama se s njima putem Skypa. Tako mi je bilo drago. I znate šta, bila sam upravu kada sam se suzdržala da ne grlim svu djecu, kasnije mi je jedno od djece što su bili kod mene reklo da je vidjelo da sam pomilovala onu djevojčicu pred općinom.”
Feridin muž, rahmetli Salih, umro je 2005. godine. Hadžija Salih cijeli radni vijek proveo je u “Vispaku” i imao je dionice te firme. Malo prije nego što će preseliti, prodao je dionice za, tada, lijepu svotu od oko 30.000 maraka. U to vrijeme imali su malu, staru kolibu na Prokoškom jezeru.
“Moj je muž imao običaj iznijeti kasetofon ispred kolibe i pustiti ezan. Ljudi bi dolazili da klanjaju u našoj kolibi. Kada je prodao dionice, rekao mi je, ‘ako se slažeš, ja bih na Prokoškom srušio našu kolibu i napravio veću da ljudi imaju gdje klanjati’. Kažem mu ja, u šali, ‘pa što nam, bolan, ne kupiš džip da možemo ići gore’. U jesen je izlio temelje i kupio materijal za kolibu. U januaru 2005. godine je preselio. Novac koji je ostao iza njega upotrijebila sam za gradnju mesdžida na Prokoškom. Gradnja i dobijanje dozvola od općine i Islamske zajednice trajala je pola godine. Pomagali su mi, naravno, i prijatelji, iako nisam tražila, ali nisam nikoga htjela ni odbiti, neka svako ko može učestvuje u hajru – priča Ferida.
Bez obzira na godine, kojih je Ferida skupila 85, vitalna je i u dobrom zdravlju. Malo su je mučili problemi s pritiskom, ali to je zahvaljujući doktorici Sandri Đurevskoj riješila. Od kada joj je doktorica promijenila terapiju, Ferida se, kaže osjeća deset godina mlađe. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON