Pratite nas

Zanimljivosti

“Snajperisti” i “tobdžije” za govornicom: IMA LI LIJEKA ZA LJUDSKU ZLOBU I OBOLJELE OD MRŽNJE I DESTRUKTIVNOSTI?

Published

on

Nakon pročitanih „Ljudi laži“ Skota Pecka, čitalac sa ovih naših prostora ne može da se otme dojmu koliko su u političarima i predstavnicima domaće vlasti, prisutne osobine bolesne narcisoidnosti i vjerovanja da su upravo oni primjer ljudske psihološke savršenosti i uglađenosti. Nakon duboke analize psihopatologije, kako individualnog tako i kolektivnog zla, koju pruža knjiga „Ljudi laži“, bit ćete u stanju lakše prepoznati zlo u drugima, ali i u sebi. Jer, sve dok i trunčica ega postoji, kao dio naše osobnosti, dotle postoji mogućnost da naše djelovanje preraste u najveće zlo ovog svijeta

Ako je zlo bolest, znači da ga treba smatrati predmetom naučnog istraživanja isto kao što su to šizofrenija ili neurastenija. Tačno je da trenutno ne raspolažemo nekim izvodljivim i efikasnim načinom da liječimo ljude koji su teško oboljeli od mržnje i destruktivnosti. Ustvari, izuzetno teško je čak i indentifikovati zlo, a da i ne govorimo o njegovom liječenju.

Osnovna tvrdnja Scotta Pecka, autora knjige “Ljudi laži – nada i mogućnost liječenja ljudskog zla“ je:

Fenomen zla može i treba postati predmetom naučnog istraživanja. Ono nije samo bolest, ono je bolest nad bolestima!

Narcisoidni poremećaj ličnosti

Iako na pitanje – otkuda zlo dolazi(?) nije teško odgovoriti u vremenu ljudske patnje, bola i tuge koji su uzrokovani zločinačkim djelima i ratnim strahotama, to u vrijeme mira nije nimalo lak zadatak. Posljedice zla, opet, prepoznajemo kada je već kasno, kada je neki frustrirani tinejdžer odlučio da iz automatske puške pokosi na desetine svojih vršnjaka, ili kada zgroženi ostanemo nad činjenicom da je neki psihopata godinama zlostavljao članove svoje porodice i na kraju presudio – i njima i sebi.

Pa iako se sa očiglednim posljedicama ljudske zloće često susrećemo kroz medije i njihove „crne hronike“, zle ljude i svo zlo oko nas počesto izbjegavamo da nazovemo pravim imenom. Kao da se bojimo od samog izgovora ove riječi. Prepoznamo ga tek kada se javi u svojoj najstrašnijoj svirepoj i pogubnoj varijanti.

Na putu PREPOZNAVANJA TOG ZLA umotanog u plašt vjere, poštenja, borbe za ljudska prava i naše bolje sutra, sa oznakom EU, možda vam je dopao šaka već pomenuti naslov knjige Scott Pecka: „Ljudi laži – Nada i mogućnost liječenja ljudskog zla“. Riječ je o svjetskom bestseleru prodatom u preko deset miliona primjeraka, koji tretira pitanje prepoznavanja zlih osoba i mogućnost liječenja ljudskog zla u društvu.

Navodeći primjere iz sopstvene prakse, koje je prikazao kroz upečatljive dijaloge, situacije, zapažanja i generalizacije, on nam kroz ovo štivo pruža jedno zaokruženo antropološko viđenje problema zla, laži i ljenosti kod ljudi. On kaže:

Ja mislim da bi bilo sasvim adekvatno zle ljude klasificirati kao specifičnu varijantu narcisoidnog poremećaja ličnosti. Za zloćudni narcizam karakteristična je volja koja se ničemu ne podređuje. Svaka mentalno zdrava osoba se na ovaj ili onaj način podređuje nečemu višem od sebe, bilo da je to Bog, istina, ljubav ili neki ideal… Ukratko, svi mentalno zdravi ljudi podređuju svoju volju zahtjevima sopstvene SAVJESTI. Ali ne i zli. U sukobu između njihove krivice i volje, krivica je ta koja mora da popusti, a volja da pobijedi.

Žrtvuju druge zarad vlastite savršenosti

Čitatelju će naročito pasti u oči SVOJEVOLJNOST zlih ljudi. To su osobe izrazito jake volje, uporne u sprovođenju svojih namjera. U načinu na koji pokušavaju kontrolirati druge pokazuju izrazitu snagu.

I zaista, skloni smo vjerovanju kako je od nebroenih zuluma koji su nevinom ljudskom puku činili veliki osvajači, preko Hitlera do ovih najsvježijih „primjera“ zločinačke politike iz našeg okruženja, vrijeme zla, konačno, iza nas… Ali ne, današnji „zločini“ u razdoblju mira, o kojima piše Scott Peck, su tako suptilni i prikriveni da se ne mogu obilježiti kao zločini. Jer, ono što je karakteristično za zle ljude nisu njihovi grijesi kao takvi, već prikrivenost i istrajnost kojom ih čine. A to je zbog toga što osnovni defekt zlih ljudi nije njihova griješnost već odbijanje da ih priznaju (vrlo je indikativno da se nikada ovakve osobe ne javljaju psihijatrima za pomoć – op. S. Pecka).

Kako je prema autoru „Ljudi laži“ riječ o bolesti čiji je osnovni simptom stalno bježanje od podvrgavanja dubljem samoispitivanju, upravo to nepodnošenje sopstvenog osjećanja griješnosti, zle i istovremeno NEVJEROVATNO POHLEPNE OSOBE pretvara u nepopravljive vreće grijeha. Njihov ponos, kako ističe Peck, vremenom može da „otvrdne u pakao“! Dakle, u svemu je najgore to što njihov pojedinačni „narcisoidni poremećaj ličnosti“ može dovesti do kolektivnog pakla jedne manje grupe, ali i cijelog društva ili nacije! Zar u svemu ovom ne prepoznajete patološku poistovjećenost takvih (poremećenih) ličnosti sa njihovim narodom, karakterističnu za prostor Balkana posljednjih par decenija. Zločinci su ubijeđeni: ako je ugrožen njihov identitet, automatski je ugrožena cijela nacija koju oni predstavljaju?!

Mnoge ljude iz političkog i javnog života koji pate od posebne vrste narcizma nije teško prepoznati i u sljedećem opisu Scott Pecka:

Ono što je glavna karakteristika ljudi koje nazivam zlim, jeste izvlačenje na račun drugih. Usljed toga što sebe, u dubini duše, vode iznad svake kritike, oni nemilosrdno napadaju svakog ko se usudi da im nešto prigovori. Oni žrtvuju druge da bi očuvali vjerovanje u sopstvenu savršenost… Kako zli ljudi smatraju da su u suštini bez mana, oni neizbježno u svakoj konfliktnoj situaciji sa spoljašnjim svijetom dolaze do zaključaka da je krivica do svijeta.
Oni jednostavno ignorišu činjenicu da su njihove žrtve ljudska bića! Povrh toga što zli ljudi stalno traže žrtve za svoj narcizam, on im još dozvoljava i da ignorišu činjenicu da su njihove žrtve ljudska bića. Isto kao što im daje motiv za ubistvo, on im daje i neosjetljivost prema činu ubistva. Njihovo sljepilo narcizma prema drugima, navodi Peck, može da ide i dalje od nedostatka empatije, jer takvi narcisoidi mogu čak uopće i da „ne vide“ druge ljude.

Lažu konstantno – rutinski

Pošto moraju da poriču sopstvenu hrđavost, oni moraju vidjeti hrđavost u drugima. O sebi nikada ne misle da su zli, ali to misle o drugima. Zli ljudi su majstori u pretvaranju, oni se rijetko pokazuju u pravoj boji – bilo drugima, bilo samima sebi. Oni gotovo uvijek svoje motive prikrivaju lažima. Ne radi se o jednoj ili dvjema lažima, ONI LAŽU KONSTANTNO – RUTINSKI… To gotovo liči na neku vrstu genijalnosti čija je nevjerovatna izvitoperenost gotovo za divljenje.

Dvije bitne konstatacije koje ističe Peck: „Ono što zli ljudi najčešće glume je ljubav“ i „Najtipičnija žrtva zla je – dijete“.

Na osnovu navedenih primjera i iskustva sa svojim pacijentima, autor „Ljudi laži“ zaključuje da je bez ikakve sumnje zlo BOLEST, i da ga kao takvog treba naučno istražiti, baš kao što su to šizofrenija ili neurastenija.

Po čemu se izdvajaju zloće?

Pored odricanja odgovornosti, što je inače karakteristično za sve poremećaje ličnosti, ovom tipu bi se mogle dodati još neke specifičnosti po kojima se izdvaja od ostalih:

Istrajnost u destruktivnom ponašanju i izvlačenju na račun drugih, što je često vrlo prikriveno;

Pretjerana, mada često prikrivena, netolerantnost prema kritici ili bilo kakvoj drugoj formi povrede narcisoidnosti;

Pridavanje velike važnosti mišljenju drugih ljudi, a i sopstvenom mišljenju kada se radi o njihovoj reputaciji „ljudi od reda“, što doprinosi stabilnosti njihovog načina života, ali ih isto tako i podstiče da budu pretenciozni i da negiraju u sebi postojanje osjećanja kao što su mržnja ili osvetoljubivost;

Intelektualna neiskrenost, sa pojačanom mogućnošću blagih šizofreničkih poremećaja mišljenja u trenucima stresa.

Ti ljudi nas vode u kolektivni pakao

Stvarnost nas uči: nisu neophodni snajperisti, topovi i granate da nas dokrajče kao magarca iz priče o Nasrudinu hodži koji, tek što nauči i privikne se da ništa ne jede, zamislite – crče! Dovoljne su namjere i odluke ZLIH LJUDI, umišljenih moćnika koji većini uskraćuju pravo na normalno odrastanje i život dostojan čovjeka, a sebi omogućavaju sve povlastice i materijalno bogatstvo bez imalo saosjećanja sa gladnima i bolesnima na ulici.

Kako ne bi bili zavarani na tom putu vlastitog osvješćivanja i prepoznavanja sjemena zla u drugima, treba također imati na umu da i onaj ko se zlu na vrijeme ne usprotivi, i sam postaje saučesnikom zločinaca u odbrani njihove patologije ličnosti koja, kako nam objasni Peck, vodi ka „kolektivnom paklu“. Uostalom, znate li zašto uopće zločinac počne i nastavi da čini zločine? I to nam Peck pojašnjava kroz izjavu jednog od njih koji mu se povjerio i kazao: „Zato što me nikada u tome, niko i ništa (savjest) nisu sprječavali“!

Zanimljivosti

VIDEO Slučajni susret otkrio zanimljive detalje: Koji Sarajlija je najmlađi taksista u Evropi

Published

on

Edin s našim novinarom Batom Šišićem

Mjesec je novembar, a u Sarajevu pao prvi snijeg. I, kako obično biva sa vremenskim nepogodama veći dio građana koristi usluge taksista grada Sarajeva. A takom mog kratkog boravka u Sarajevu bio sam i ja njihov potrošač.

Osmijeh od uha do uha

Iskreno, obično se ne vozim Sarajevo taxijem iz nekih mojih prijašnjih loših iskustava sa tom firmom. Ali, ovaj put mi se mnogo žurilo i nisam birao, a prvi taksi koji sam zaustavio bio je upravo Sarajevo taxi. I, tako sjedam u auto, a odmah po ulasku dočeka me osmijeh vozača, kako se kaže u narodu, od uha do uha. Dečko jako mlad, veseo, komunikativan.

Pruža ruku da se upoznamo i reče da se zove Edin Čaušević. Vidio sam da je po godinama veoma, veoma mlad, pa moja novinarska znatiželja nije mi dala mira, pa ga upitah za godine. I, tako započe naša veoma zanimljiva komunikacija.

– Ja sam najmlađi taksista u Sarajevu, ako ne i u BiH ili bolje rečeno u Evropi. Imam samo 19 godina i naslijedio sam zanimanje moga oca, koji je bio dugogodišnji taksista u Sarajevu. Ustvari ovo je porodišni posao i naša porodična tradicija. Ima još mladih taksista, ali ja sam opet najmlađi od njih, jer ta neka starija generacija i generacija mog oca polagano odlaze u penziju, pa mi djeca preuzimamo. Nastavljamo zanimanje i posao kojim su se oni bavili. Moram da kažem da se mi mladi taksisti svi držimo zajedno, pazimo jedni na druge – rekao nam mladi Edin.

Njihovo dijete

Kako su te prihvatili stariji taksisti?

– Veoma, veoma lijepo. Mog tatu su svi poznavali i poštovali, ustvari prihvatili su me kao da sam njihovo dijete, što realno i jesam. Veoma često me kontaktiraju, nude pomoć pitaju me da li znam sve ulice, kako se općenito snalazim u poslu. Ali, mi ove mlađe generacije više sa tim nemamo problema, svi imamo ove pametne telefone, aplikacije. Jednostavno posao taksiste je veoma, veoma zanimljiv.

 

Po ulasku odmah sam primijetio da si veoma komunikativan, nasmijan.

– Iskreno taksisti su ogledalo svakog grada, ambasadori svakog grada. Jer svaki stranac koji dođe u grad većinom sjedne u taksi i, prvi njihov susret sa nekim recimo iz Sarajeva je upravo vozač taksija. Jednostavno taksista stvara prvi utisak o jednom gradu. Ja govorim više stranih jezika tako da mi je to jedna olakšavajuća okolnost po pitanju ovog posla i komunikacije sa ljudima.

Edin Čaušević osim što vozi taksi, uporedo sa poslom je i student.

– Da, tako je. Studiram informatiku, softverski inžinjering je bio moj izbor. To je ono što ima smisla uz ovaj posao koji radim. Jer u ovom poslu sam slobodan, nemam ograničeno vrijeme, tako da mogu da studiram.

Student Informatike

Kada završiš studij da li ćeš se nastaviti baviti taksijem?

– Jedno sigurno znam, da porodični posao neću ostaviti, ali vidjet ću šta će mi još život donijeti i gdje će da me odvede. Sa informatikom se može raditi iz svakog dijela našeg lijepog Sarajeva, tako da nismo ograničeni sa mjestom gdje se u tom trenutku nalazimo. A, meni je to veoma bitno da imam tu neku slobodu, koja meni mnogo znači.

Na pitanje da li je teško biti taksista u Sarajevu, Edin je odgovorio:

– Za mene zaista nije, jer mi svi mladi, pa tako i ja puni smo energije, elana. Meni se lično sviđa što upoznajem nove ljude, jedino je saobraćaj u Sarajevu malo specifičan. Ali, za mene je Sarajevo super u poređenju sa drugim gradovima u Evropi i regionu.

Da li se plašiš noćne vožnje, da li je bilo neprijatnih situacija?

– Da budem iskren, kako ja tako i moje kolege, mislim na ovu mlađu generaciju, mi baš biramo. Izbjegavam ili izbjegavamo da vozimo ljude koji su pijani ili pod dejstvom nekih od zabranjenih supstanci. Za sada zaista nisam imao nikakvih neugodnih situacija. Nekad ljudi to pogrešno shvate, ali zbog moje ili naše sigurnosti mi zaista biramo u trenutku koga ćemo da primimio u auto.

Siguran sam da je mnoge od vas koji ste ovo čitali, dirnula ova iskrena priča veselog i mladog sarajevskog taksiste Edina Čauševiča, čiji broj vozila je je 309 Sarajevo taksi.

Svaki nepoznati putnik, stranac koji uđe u njegov automobil shvatit će odmah koliko je Sarajevo, koliko je Bosna i Hercegovina gostoljubljiva zemlja i zemlja sa dosta mladih i veoma pametnih i talentiranih ljudi.

Bato Šišić (Naj portal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending