Potres jednake snage kakva je sinoć pogodila prostor istočne Hercegovine, a istorija je zabilježila da se na istoj lokaciji dogodio i prije nepunih stotinu godina.
Trusne hronike bilježe da je 14. februara 1927. gradiće Stolac i Ljubinje u BiH pogodio potres snage 6 stepena po Richteru, što je – do sinoć – bio jedan od najsnažnijih tektonskih pomaka službeno zabilježenih u BiH.

Geofizičari seizmičku aktivnost na ovom području, koje je sastavni dio karbonatne platforme vanjskih Dinarida, usko povezuju sa seizmičkim područjem južne Dalmacije i Dubrovnika. Većina dosadašnjih epicentara u ovoj zoni povezuje se s pravcima pružanja uzdužnih neotektonskih rasjeda i navlaka: onoga Ljubinje-Stolac-Mostar-Široki Brijeg, kao i Trebinje-Hutovo-Ljubuški-Tihaljina i Trebinje-Bileća-Gacko.

Dva dana nakon potresa u istočnoj Hercegovini 1927. godine prostor Stoca i Ljubinja posjetili su reporteri beogradske Politike, probivši se automobilom iz Mostara. I danas je više nego intrigantan njihov zapis stanja koje su tamo zatekli:

„U malim sreskim varošicama Stocu i Ljubinju zemljotres je počinio golemu štetu. Građani su imali svoje lijepe kuće izgrađene od kamena ili od pečenih cigli koje su sve mahom oštećene i da bi se popravile treba puno para koje ovaj ogoljeli svijet ovdje nema. Sreća što je potres zakačio najkrševitiji dio Hercegovine, jer da se ovako jaka nepogoda dogodila u nekom pitomijem kraju naše države, u Srbiji ili u Hrvatskoj ili Vojvodini, šteta bi bila nesumnjivo puno veća. Obilazeći sela oko Stoca i

Ljubinja raspitivali smo kod ovih kršnih i koščatih seljana jesu li puno postradali. Većinom smo dobijali jedan te isti, dirljiv, odgovor:

“Čeljad smo spasili, gospodine, a ništa drugo nismo ni imali!”

U selima je porušeno dosta kuća, zemljotres je oborio krovove i na više ih mjesta čak srušio u kamenite rupe. Brđani su iz tih rupa prešli na druge, prekrstili dvije grede nad njima, pokrili ih sijenom i slamom i sad opet imaju “kuće”.

Potresi su dosta česti u ovome kraju, ali ovako jak ni najstariji ne pamte. U varošici Stolac je bila nastala užasna panika. Trgnuti u rano jutro iz sna, stanovnici su onako u gaćama i košuljama izletjeli iz svojih kuća dok su se stropovi rušili, ali ni na ulicama nije bilo puno prijatnije. Stolac se nalazi u dolini, užlijeblijen među krševitim brijegovima.

Oni su bili toliko zaljuljani da kamenje sa njih padalo po kućama, pa se u prestrašenim građanima činilo kao da pada s neba. Nekoliko Stočana ranjeno je tim kamenjem, ali začudo nijedan nije teško U Stocu nijedna kuća nije razrušena, ali su mnoge popucale i srušenih krovova.(…)

Jedan udar potresa oborio je na zemlju konja i jahača. Konj se digao i pobjegao, a starac je ostao na zemlji sve dok se prvo uzbuđenje nije stišalo pa su ga građani podigli sa tla. Mnogo više od Stoca je stradalo Ljubinje, udaljeno 19 kilometara sjeveroistočno.

U Ljubinju nijedna kuća nije ostala cijela. Interesantno je da je do pola srušena i jedna turska kula napravljena od debelog i tvrdog kamenja. U toj kuli stanovao je sreski kadija sa obitelji, ali su srećom ostali nepovrijeđeni. Uopće je u ovoj teškoj nesreći sreća bila naklonjena građanima: na primjer, krov i cijeli gornji sprat kafane srušio se u prizemlje i zatrpao kafedžiju, njegovu ženu i njihova dva djeteta. Kad su ih susjedi izvukli ispod ruševina bili su samo malo uzdrmani tako da liječničku pomoć nisu ni tražili. (Naj portal)