Sudbine
U posjeti Mari Brkić iz Mikšića Brda kod Travnika: KUĆE SVE NA DVA SPRATA, JA SAMA U SELU, ALI NEĆU SE UDAVATI
Mala Brkić, koju kako zna za sebe zovu Bilka, iz sela Mikšićka Brda kod Travnika otvorila je društvu za kanal “Dolina Lašve”. Penziju je zaradila u travničkom “Borcu”. Sjeća se vremena kada je njeno selo vrvilo od ljudi, čula se pjesma i smijeh, ali i slavili praznici. Ipak, iako je sama nije joj dosadno, jer iako u zrelim godinama, zdravlje i veseo duh ovu simpatičnu ženu još uvijek nisu napustili.
“Dopingujem se tabletama i dobro je. Jednog dana Bog će me uzeti k'o pticu s grane, ne mislim ja zla nikome. Ma znaš li koliko je djece iz našeg sela otišlo, 33 iza rata odmah, u Australiju, Ameriku, Kanadu, svuda. Ja ne bi, meni se nikud nije dalo. Ne idem iz sela, džaba Australija, Amerika i sve. Volim kad dođu, svi navrate i rekla sam uvijek – ako neko nema gdje, nek dođe meni, da bude koliko hoće, daću mu sobu, ješćemo šta ima… Žalosno je, gledaj kuće gore, sve je to prazno, ima tu tri, četiri žene i taksista”, priča Mara i pokazuje na velike, sređene kuće.
Na pitanje zbog čega se nije udavala, pa je ostala sama, gospođa Mara ima spreman odgovor.
“Tražili su nešto bolje, pa onda g**no pojeli na kraju, vraćali mi se, ali nisam ja htjela više. I sad mene hoće, samo ja neću. Šta će mi sad? Ne bi dala svoje slobode. Bi to bilo lijepo da je to mladost, pa imaš neke osjećaje prema njemu, stekla si dijete, porodicu – pa dobro! Nije kasno, ali imam svoju sestru, nisam sama”, ispričala je ona.
Čuvši to, duhoviti reporter Oliver joj je otkrio razlog svoje posjete, pokušavši da sugeriše da je i njegov otac usamljen i to, penzioner sa njemačkom penzijom.
“Ma neću da ti je ćaća ne znam kakav! Nije čovjek za mene. Neću nikoga, nema govora!”, odlučna je Mara.
Život u pustom selu kaže, nije joj dosadan. Ustane između pet i šest, popije kafu, moli se bogu, ponekad ode kod preostalih komšija na kafu, pa redom.
“Razgledam malo po Fejsbuku ko je živ, ko je umro. Onda čujem umro onaj, pa odem na sahranu i tako, red je otići. Zimi odemo jedna drugoj, šta nam god treba, popijemo kafu. Ako imam auto, odem u crkvu, do grada, ako nemam sjedim kući, a mogu i pješke otići. Kad su radovi, ustanem ujutru rano, odem na njivu, vratim se, jedem. Kad zahladi, opet odem naveče, ne žurim se. Ne sijem ne znam koliko puno, ali sretna sam kad mogu poslati malo u Švajcarsku, Švedsku, imam ti ja tamo familije. Imam ja braću, imam od njih djecu, tri puta sam išla i u Kanadu”, odaje Mara.
Od seoskog načina života ne odustaje, gaji sve što može za svoje potrebe, nešto uspije i da proda, ali i ukrade malo vremena za svoja zadovoljstva.
“I ja odem kao žena svake godine na more, prozovam se, prohodam, iskupam se, vratim se. Nisam odustala od poslova, posijem svašta, saberem šljiva, jabuka, ispečem rakijice, napravim likera, mesa. Popijem pokoji liker, ali ne bih da se opijem, pa da pravim budalu od sebe, ni ovako nisam zdrava. Rodi puno pa sam se malo trudila da prodam, da pridodam uz penziju, ali ne ide – smije se Mara.
S obzirom da je sama i da nema svoju djecu, na pitanje reportera šta će biti sa selom i kućom kada nje ne bude bilo, simpatična žena dodaje:
“Nek ostane kome hoće, šta me briga. Ja ne mogu ponijeti ništa sa sobom. Zdravlje i pamet, nemamo drugo šta tražiti. Važno je biti zadovoljan, imati veseo duh, a drugo sve će doći, proći i gotovo”. (Naj portal)
Sudbine
Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!
Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.
„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.
Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.
„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.
Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.
„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“
Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.
„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.
I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.
Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.
„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.
Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.
„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.
Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.
„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti4 sedmice
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti4 mjeseca
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON