Dok traje ruska invazija na Ukrajinu, u kojoj sve su prilike da će Putin ostvariti svoje ciljeve, a da je ukrajinsko rukovodstvo izigrano od licemjernog ili nespremnog Zapada, mnogima se počeo prikazivati Josip Broz Tito

U jednom memeu (što bi bila zanimljiva slika ili video s natpisom koja se brzo širi online), ne prvi put, ukazao nam se Josip Broz Tito, ozbiljna konkurencija Chucku Norrisu kad god se traži superjunak s nadnaravnim moćima. Šeretski nasmiješen, puši cigaru i poručuje:

“Samo vas gledam. Majku vam vašu, pa ja sam ta g… odj… kad niko nije smio, i to sam samcat.”

Naravno, misli se na Titovo istorijsko NE Staljinu nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine. Podsjetimo, enciklopedijski kratko, na taj istorijski kontekst
Informbiro (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB), bio je savjetodavno i koordinacijsko tijelo devet komunističkih i radničkih partija (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Madžarske, Rumunjske, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske), osnovano potkraj septembra 1947. u Varšavi. Zadaća mu je bila informiranje i savjetovanje predstavnika centralnih komiteta partija članica radi usklađivanja njihovih politika.

Naravno, bio je pod dominacijom sovjetske Sve savezne komunističke partije (boljševika), koja je potaknula njegovo osnivanje. Služio je interesima SSSR-a u odnosu na savezničke države i partije, radi nadzora komunističkih pokreta. Do proljeća 1948. sjedište mu je bilo u Beogradu, a zatim u Bukureštu.

Od 1948. SSSR se koristio Informbiroom u sukobu s državno-partijskim vodstvom Jugoslavije, nakon političkog razlaza Josipa Broza Tita sa Staljinom. Na drugom zasjedanju u Bukureštu, 28. juna 1948., donesena je rezolucija “O stanju u KP Jugoslavije”, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko. Štaviše, na trećem zasjedanju u Budimpešti, krajem novembra 1949., Informbiro je donio rezoluciju još direktnijeg naslova: “Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubica”.

U vrijeme Informbiroa, koji je zapravo bio sovjetski hegemonizam, Tito je potaknuo unutarnjopolitičku liberalizaciju i spoljnopolitički zaokret. Istovremeno, velikosrpske i unitarističke snage u KPJ iskoristile su sukob s Informbiroom za obračun s prosovjetskom strujom, ali i s istaknutim komunistima nacionalno-demokratske orijentacije poput Andrije Hebranga. Nakon Staljinove smrti, političkih promjena u SSSR-u i normalizacije odnosa s Jugoslavijom, Informbiro je raspušten 1956. godine.

Mnogi istoričari smatraju da je prekid odnosa Jugoslavije i SSSR-a bio “najvažniji događaj od kapitulacije Japana”, koji je u svjetskim odnosima i tokom Hladnog rata bio “geostrateško čudo”. Niko nikada nije mogao zamisliti da će neka socijalistička zemlja moći iskočiti iz sovjetskog lagera, a tada se dogodila prva socijalistička dekolonizacija.

Stoga je, nakon junačkog početka odbrane i velikog NE Putinu od strane Volodimira Zelenskog, nekako logično usporediti ova dva snažna otpora sovjetskim odnosno ruskim hegemonima, iz zemalja koje su imale vrlo snažne veze s Rusijom odnosno Sovjetskim Savezom.

Dr. Tvrtko Jakovinaje za Slobodnu Dalmaciju” uporedio ondašnje pozicije Tita i današnju ukrajinskog predsjednika Zelenskog.

“Nije bilo direktne veze Jugoslavije sa SSSR-om, a rat kratko nakon rata nikome nije bio posebno poželjan. Najvažnije od svega, Tito je imao veliku armiju, brojne partizane koji su, samo tri godine ranije, uspjeli poraziti Nijemce i sve koji su se borili s njima. I dalje su bili velikim dijelom spremni na otpor.”
Zelenski nije vojnik, ni blizu, a Tito je bio maršal i čovjek s iskustvom ratovanja i neko tko je dobro poznavao Sovjete, pa i Staljina lično.

Šta bi se dogodilo da je SSSR tada ipak napao Jugoslaviju?

“Da je Sovjetski Savez, unatoč svemu, 1948. ili nešto kasnije, intervenirao i napao Jugoslaviju, pomoć koja bi stigla bila bi usporediva s ovom koja stiže Ukrajini. Dakle, bilo bi osude, ali ne bi bilo direktne vojne intervencije. Pomoć bi dolazila dok se procjenjuje da se Jugoslaveni bore. S obzirom da su pokazivali odlučnost da se odbrane i odupru – a znamo kako su prošli staljinisti u Jugoslaviji – onda se moglo računati na Staljinovu hladnokrvnost, na njegovu racionalnost. Upravo je racionalnost bila nešto što se uvijek i stalno isticalo da postoji u Kremlju. S Putinom, racionalnosti je očito nestalo. Surovost je još uvijek tu”, zaključuje Tvrtko Jakovina. (Naj portal)