U moje vrijeme, kao osnovac, o moralu i zvjerstvu nad nedužnim đacima, osjećaj za moral i pravdu stvarali su mi kroz stihove Desanke Mmaksimović „Krvava bajka“. Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, umrla je mučenićkom smrću četa đaka u jednom danu. Svi su umrli u istom danu…,.

Bilo je to 41. godine. Đaci stradali od fašističkog metka.

11. jula 1995. godine od metka, noža, batina…. stradalo osam hiljada ljudi! Cijeli jedan grad!
Koliki je to naboj mržnje u zlikovcima nagomilan kada su mogli ruku podići na nejakog i nedužnog?! Djecu su ubijali. Starce, žene, nejač….

Kakva je to svijest i savjest, ako je ikako ima? Niko i nikada ucvijeljenoj majci njene suzne oči neće vratiti i u neprospavane, nemirne i brižne noći smiraj donijeti? Zar se može majci dijete ubijeno vratiti ili ženi muž pojaviti ili sestri brat nestali odnekud doći…?!

A ubili su ih u jednom danu, samo zato što su vjerovali u Boga, koji za njih zato što se zove Allah, nije Bog, zato što su odlazili u džamiju, umjesto u crkvu.

Želio je zločinac više tuđe zemlje, jer mu je njegova tijesna postala zbog nezasitosti i pohlepe! A kada ga grob njegov pritisne i pritijesni, šta će mu koristiti da je cijeli svijet njegov bio…?!

Žrtvama Srebrenice se 11. jula klanjamo i Boga molimo da se ovako nešto nikada i nigdje ne dogodi. Moje su molitve i želje usmjerene i prema svim zlikovcima i njihovim naredbodavcima da na ovom svijetu nemirno spavaju, a na onom – vječnom, natovareni ovozemaljskim grijesima iz Srebrenice, budu stanovnici u Vatri. A ona je kazna za sve nasilnike, koji digoše ruku na brata – čovjeka, Božije stvorenje!

Bilo je i ima formalnih osuda zločina, s ove ili s one strane, iz ovog ili onog centra moći,. Ove ili one institucije. Bilo je i sudskih presuda za ratni zločin.

Jedanaestog jula će mnogi šutnjom dijeliti bol sa Srebrenicom.
Mene će boljeti i dalje što se Srebrenica i danas veliča ili preskače kao tema i bolna lekcija u duhovnim, političkim i kulturološkim krugovima srpskog naroda. Od proglašenih „heroja“ Srebrenice, koje su „blagosiljali“ i bodrili čak i sveštenici mraka, još se nisu odvojili na stadionima, na političkim skupovima, na svadbenim veseljima, u školskim klupama, na crkvenim molitvama….

A „Krvava bajka“ iz Kragujevca 1941. i Srebrenice 1995. godine se razlikuje samo u brojkama i datumu! (E. Milić)