Kako je biti profesionalni vozač, kako izgleda svakodnevica ljudi čiji minuta sna na radnom mjestu može rezultirati katastrofom, istražili su hrvatski mediji nakon nesreće autobusa sa Kosova kod Slavonskog Broda u kojoj je poginulo desetoro ljudi. U potragu za odgovorima,krenuo je zagrebački portal Index.hr. On se bavio problemima vozača u Hrvatskoj, ali je slična (ako nije gora situacija) i u BiH, Srbiji, na Kosovu, Makedoniji….

Vinko Darojković ima trideset godina. Trećinu života proveo je za volanima autobusa u porodičnoj firmi. Kad su ga pitali šta je najteži dio u životu vozača, spremno je rekao:

“Odvojenost od obitelji. Gledate svoju djecu, vidite da su narasli, ne shvaćate kad su narasli jer se podredite tom volanu, taj vam posao uđe u krv, u vas se upije miris benzina i teško ga se ostaviti, iako je to kruh sa sedam kora, jako tvrd. A posao je jako odgovaran. Odlazio sam po 12 dana od kuće, od obitelji, prijatelja, rođendana, krstitki. Mene nije moglo biti tu zato što sam bio u Parizu, Frankfurtu, vozili smo grupe, imali bismo ture po 12 dana. Meni je najteže padala odvojenost od obitelji. Vidite i sami što znači jedna prometna nesreća. Posao vozača je takav – jednom ste nogom u grobu, drugom u zatvoru, a poslodavci u Hrvatskoj, ali i Srbiji, Makedoniji, Albaniji i drugdje ne osiguravaju adekvatne uvjete vozačima”, kaže na početku razgovora.

Na pitanje šta bi bili adekvatni uslovi kaže:

“Zakonske pauze, godišnji odmori. Na primjer, liniju Frankfurt – Priština, po propisima, dva vozača ne mogu voziti. Oni mogu voziti maksimalno 20 sati, za to vrijeme ne mogu doći do Prištine. Mi vozimo liniju Frankfurt – Vinkovci i naši dečki ne mogu doći do Vinkovaca. U Zagrebu silaze nakon 15 sati zauzeća, drugi vozači voze do Vinkovaca. To su uvjeti koje mi možemo priuštiti, jer smo s EU dobili neke druge normative i traži se više preciznosti. Za razliku od Albanije, Kosova, Srbije”, odgovara Darojković.

Šta mu je na samom radnom mjestu najteže padalo?

“Na turama, nakon 12 dana ponavljanja jedne te iste stvari, kad dvanaesti dan uzimate olovku u ruke, i ona vam je teška. Tako je i meni s autobusom, a odgovoran sam za 50 ljudi, za 50 života. Tu je i noćna vožnja, onaj dio kad je najslađi san od četiri do sedam sati, tad čovjek najljepše spava, a mora biti budan. Osim toga, morate biti ne samo vozač nego i psihijatar ljudima koje vozite, vodič, sve što treba. Oni od vas traže da stanete, da popiju kavu, da se odmore, da odu na WC, traže svoju prtljagu, netko je nešto zaboravio, nekome treba prva pomoć jer se porezao. U ovom poslu ste, vjerujte, sve. Mama i tata. Ako ste išli na nekakva dugačka putovanja autobusom, znate da je vozač prvi kojem se obraćate. Za bilo što. Nekome smeta muzika, nekome sunce, nekome zastor, nekome zašto smo pustili film. Vozač autobusa je doslovno sve: psihijatar, doktor, roditelj na tim dječjim izletima. Mi smo sve, imamo takvo srednjoškolsko obrazovanje da smo se obrazovali da upravljamo adekvatno autobusom, a ne putnicima, a, nažalost, moramo upravljati i putnicima”, objašnjava Darojković.

Naglašava da je vozača u Hrvatskoj sve manje, a ni plate nisu previsoke. Po njegovu mišljenju, vozači bi trebali biti prijavljeni na minimalno 1.000 evra, a bilo bi optimalno kad bi radili do 20 dana mjesečno za 1.500 do 2.000 evra.

“Koju plaću moram imati kad uzmem 50 djece i vozim ih? Trebao bih imati veći novac nego premijer”, kaže ovaj vozač.
Od 60 godina života Šibenčanin Stipe Bumbak za volanom je proveo 36 godina. Vozio je kamione i autobuse, prošao dobar dio Evrope. Kaže da postoji nepisano pravilo da samo loši vozači vole noćnu vožnju.

“Ja nisam volio noćnu vožnju, ali sam je vozio. Pazite, kad svi spavaju, a prolaziš nekim velikim gradom i vidiš svjetla, zapitaš se koliko ljudi sada spava dok ti voziš. Ali moraš, jer ujutro te čeka istovar. Autobus je još teži, jer ne možeš stati deset-petnaest minuta, kad je tebi volja. Jer u tom slučaju odmah netko dolazi i pita: ‘Zašto ste stali?’ A bolje je stati 15 minuta nego da se dogodi ovo što se dogodilo.”

Prisjetio se i uspomene iz mladih dana kad su ga sekunde dijelile od tragedije.

“Vozio sam uglavnom Šibenik – Skopje. Lipa noć je bila. Lika, išao sam 70-80 kilometara na sat, dobar auto, ja mlad. I što se dogodilo: nizbrdica na kojoj, normalno, usporiš. Dotad je bilo napeto i živo, a u sporoj te vožnji umor savlada. Kad sam se prenuo, vidio sam da vozim uz lijevi rub, a dolje provalija, ima za padati dva dana. Sve je završilo dobro, prenuo sam se na vrijeme, ali od tada, a bila je 1987. illi 1988. godina, kad god mi se sklope oči, išao sam na prvi parking, pa premda to bio Šibenski most, iako živim u Šibeniku. Znao sam prespavati tri kilometra od kuće”, veli Bumbak.

Portal REL je razgovarao s vozačem koji više od 18 godina vozi sa Kosova i metohije prema različitim evropskim državama.
“Najčešće nas je bilo samo dvoje vozača. Najteže su situacije kada morate čekati satima na granici, po šest, šest sati, odmah osjetite mnogo veći umor”, ispričao je.

Kako kaže, najteže je upravo ljeti.
“Zbog velikog priliva radnika tokom jula i avgusta… Ta dva mjeseca smo apsolutno pretrpani i vozači su prisiljeni voziti bez ikakvih pauza. To mi se događalo mnogo puta. Stigli bismo do Kosova, spavali jednu noć i sljedeći dan rano ujutro bismo opet vozili nazad”, opisuje vozač. (Naj portal)