Pratite nas

Sudbine

Gojko Borozan, Mostarac sa beogradskom adresom: VELEŽ MI JE SVE NA OVOM SVIJETU!

Published

on

Ovo je priča o ljubavi jednog Mostarca, koji je ni kriv ni dužan, ratnih devedesetih godina morao napustiti rodni grad i biser na obalama Neretve. 61- godišnji Gojko Borozan danas živi u Beogradu, bavi se ugostiteljstvom, a u Ljubičkoj ulici je otvorio čevabdžinicu “Goja”

Kompletan ugostiteljski objekat je u znaku mostarskog “Veleža”. Gpjko je fiozički u Beogradu, a srcem na obalama Neretve i sa “Veležom”.

“Tamo gdje se rodiš, tu ti valjda i srce ostane. Tako je i meni srce ostalo u Mostaru. Kako god okreneš, nigdje nije bilo bolje. Nikad na duže od deset dana nisam otišao iz Mostara. U ovo doba godine bih se kupao na gradskom bazenu, a na Radobolji sam naučio plivati. A o Mostaru nije moguće misliti bez Veleža jer nam je Velež bio ‘sve na svijetu’, i zbog toga me danas kad čujem da se Velež probija, to pravo raduje”, priča za N1 mostarski ugostitelj u Beogradu Gojko Borozan, podsjetivši da su neki Mostarci navijali za Partizan, neki za Zvijezdu, Dinamo ili Hajduk, ali da su bez izuzetka svi navijali i za FK Velež.

“Mi nismo odlazili na godišnje odmore jer nam je bilo žao propustiti nešto u Mostaru. I ovu sam ćevabdžinicu ubukao u taj prijeratni Mostar, da se osjećam kao da i danas živim u njmu dok ovdje dočekujem i ispraćam goste”, priča Gojko prisjećajući se i Veležovih turneja koje je u stopu pratio zajedno sa Rođenima, strastvenim navijačima ovog – širom Jugoslavije poznatog – radničkog fudbalskog kluba koji nema, kaže, alternativu ni danas kada ga grad u kojem živi i u kojem provodi vrijeme dijeli mostarskog travnjaka na kojem FK Velež ponovo pokazuje snagu i vraća stari sjaj.
“Tamo gdje se rodiš, tu ti valjda i srce ostane”

Iako je u aprilu 1993. godine, kao i mnogi drugi Mostarci, napustio svoj grad i naselje Bijeli Brijeg, kojem još pamti sve ulice i brojeve, ‘mostarstvo’ nije napustilo njega. Ono još kormilari njegovim sjećanjima u kojima se duboko usjekao prijeratni Mostar, za koji će Gojko Borozan reći u razgovoru za N1 da je bio najbolji na svijetu, neponovljiv i neuporediv s bilo kojim drugim gradom.

“Sve se vratilo oko Veleža. I ja sam trenirao u Veležu, a kad bih kupio lopte na Veležovim utakmicama pomislio bih da je cijeli svijet moj. To je bilo ravno ostvarenju sna. Žao mi je što se desilo to devedesetih što je posijalo nesreću. Niko to nije mogao sanjati – vazda sam išao i na jednu i na drugu stranu, niko te nije pitao ni ko si ni šta si. Ali rat je čudo, teško mi je o njemu pričati. Nije me razdvojio od mojih drugova u mislima”, kaže Gojko Borozan, zvani Goja, pokazujući prstom prema Veležovoj fudbalskoj lopti koju su mu poklonili prije nepune dvije godine.

Na slikama, koje vise na zidu, oslikan je prijeratni Mostar. A Mostarkama i Mostarcima – koji danas žive u gradu na Neretvi – poručuje da ih sve pozdravlja te da ne isključuje mogućnost svog povratka u rodni kraj u nekoj skorijoj budućnosti. Do tada, povremeno će mu se vraćati. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Svitine mostarske liske u Australiji: OVDJE PARE RASTU NA GRANAMA, ALI SLABO IKO HOĆE DA IH BERE!

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending