Pratite nas

Sudbine

“Držala” je lokalni put Šabac – Loznica: PRODAVAČICA LJUBAVI VIDA ZA NOĆ JE ZARAĐIVALA 7.000 EURA, A DANAS ŽELJNA HLJEBA

Published

on

Vida Kokić je 48 – godišnjakinja iz Loznice. Godine je pritisle, vrijeme pregazilo, ostale su uspomene…. Danas živi jako teško…A nekada je bila jedna od najbolje plaćenih prodavačica ljubavui u Italiji, Njemačkoj, Srbiji…

Svoju potresnu ispovijest počela je tako što je objasnila kako je uopšte ušla u ovaj posao.

“Sa 17 godina me je porodični prijatelj odveo u Italiju, navodno da čuvam djecu. Naravno, to je bila laž za moju porodicu i odmah me je natjerao da stopiram na ulici i budem prostitutka. Kada jednom uđete u ovaj posao, nema povratka. Poslije Italije su me vodili u Holandiju, Njemačku i širom Evrope – rekla je Vida za “Informer” uz povremene teške uzdahe, a potom nastavila:

“Iskreno, meni je to bio odličan posao zato što sam zarađivala astronomske cifre. Za noć sam znala da zadovoljim i po 30 muškaraca i zaradim 16.000 maraka. Spavala sam sa ljudima svih vjera i nacija, od Avganistanaca i Pakistanaca, preko Indusa i Kineza, do Amerikanaca, Rusa i svih evropskih naroda. Međutim, nakon četiri godine “rada s nogu” shvatila sam da moje tijelo mogu dobro da unovčim i u Srbiji i vratila sam se kući – objašnjava Kokićeva.

Vida kaže da je veoma brzo postala najtraženija prostitutka u Srbiji i da su sa njom uživali i političari, biznismeni i sportisti, ali i obični ljudi. Svoje usluge nije uvuhek naplaćivala u novcu, a često je u njima i uživala.

“Držala sam lokalni put Šabac – Loznica, ali su kod mene dolazili iz cijele Srbije. Jednostavno sam znala sam da im pružim to što žele. Koliko sam samo nevinosti skinula mladim momcima. Neću da lažem, ovaj posao je često i meni bio užitak. Zato nisam uvek ni uzimala novac, nekada mi kupe parfem, lijep slatkiš, pa čak i karton kobasica. U Srbiji sam imala nekoliko mušterija dnevno, zaradim 60 maraka i super mi je. Međutim, mnogo sam i trošila, a nisam bila svJesna toga da godine prolaze. Proćerdala sam sav novac i sada i ovako matora moram da radim i radiću do smrti jer nemam stalno za hljeb – ispričala je Vida.

Otkrila je da je zbog nemaštine u svakoj trudnoći morala da se prostituiše do samog porođaja.

“Prosječna žena bi za desetoro rođene dece bila 25 godina na bolovanju. Gotovo cijeli radni vijek. A ja nisam imala ni dana. Sjećam se jedne večeri, pred termin za porođaj. Sjedim kod kuće gladna i nemam dinara za klopu. Izađem na put i stane mi čovjek. Zamolim ga da bude oralni se*s, ali on neće, kaže mašta da spava sa trudnicom. Imali smo se*s u 23 sata, meni je vodenjak pukao i porodila sam se u 2.30. I poslije svega ujutru sam bila u kockarnici – priseća se Vida.

“Nikada nisam koristila zaštitu jer sam želela da budem majka. Rodila sam desetoro djece, šest dječaka i četiri djevojčice. Nijednom djetetu ne znam ko je otac. Pošto sam znala kakav je moj posao i da bi bili jedan dan siti, a tri dana gladni, ostavljala sam ih u Centru za socijalni rad i insistirala da dobiju dobre hraniteljske porodice. Sada sam u kontaktu samo sa dva sina, jedan je u zatvoru, a drugi kod mog bivšeg partnera. Pomažem im koliko mogu. Sa ostalom djecom sam probala da stupim u kontakt, ali nisam uspjela. Teško mi je, uprkos tome što sam prostitutka, i ja sam majka i volim svoju djecu. Ali sam nekako i sretna, jer znam da su sigurni, zbrinuti i sretni, što sa mnom nikada ne bi bili. Znam čime se bavim i da tokom svog života kršim sve moralne kodekse, ali nikada ne bih abortirala. Vjerujte mi da je mnogo poštenije imati se*s za novac nego ubiti život u sebi. Ovako ste samo ku*va, a u drugom slučaju ubica – tvrdi Kokićeva.

Vida je ispričala i bizarnu anegdotu iz svog posla.

“Jednom mi je jedan otac tražio da njegovom sinu skinem nevinost. To nije problem, ali je zahtijevao da on vozi automobil, a da mi budemo na zadnjem sjedištu. Na to nisam željela da pristanem. Ponudio mi je 100 eura. Vodila sam ljubav sa njegovim djetetom, a on je vozio i svo vrijeme nas gledao u retrovizoru – iskrena je Vida.(Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending