Na oko 12 kilometara od Istočnog Drvara, ili Potoka, skrivena u srcu planine Klekovače na preko 1.000 metara nadmorske visine smještena je Srnetica, varoš koja je s ukidanjem pruge 1976. godine ostala pusta.

Nekada je tu vrvjelo od života. Do 1976. godine u radničkom gradu živjelo je oko 3.500 stanovnika. Jedina veza sa svijetom je bila uskotračna pruga koju jugoslovenske vlasti ukinuše i time ugasiše život na tim područjima.

Mnogo je priča od davnina pa do današnjih dana napisano o Srnetici. Mnogo je tekstova, slika i vremena darivano toj varoši, koja se, za svog sretnog vremena, ugnijezdila u njedrima planine Klekovače.

Od početka pa sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka kroz to mjesto je prolazilo, i to svakodnevno, više desetina putničkih odnosno teretnih vagona. Srnetica je podjednako udaljena od Strmice, Jajca i Prijedora. Sva ta tri mjesta, odnosno destinacije, od Srnetice, svog centra, su udaljena po 107 kilometara. Da li je ovo slučajno ili namjerno, prema tvrdnjama ljudi koji su vezani za Srneticu mogao bi da pojasni onaj ko je projektovao te pruge.

Ekipa “Nezavisnih” u lada nivi, teretnom vozilu koje se jedino može probiti uskim šumskim putem idući od Potoka, stigla je u Srneticu oko podneva. Na ulazu u varoš dočekaše nas tri šumska radnika koji nam ljubazno otvoriše kapiju, ali zamoliše nas da informacije potražimo od članova Eko-društva “Srnetica”, koji su na našu radost bili prisutni tu, jer osim njih u toj napuštenoj varoši nema nikoga.

Osim mira, tišine i ptica koje pjevajući i ne slute da srca mnogih plaču što nisu tamo gdje su rođeni, odrasli i gdje su se igrali, u Srneticu se više ne vraćaju.
Ekološko društvo “Srnetica” osnovalo je tridesetak mlađih ljudi, uglavnom Prijedorčana. Riječ je o potomcima bivših stanovnika koji su to prelijepo mjesto napustili zajedno s ukidanjem uskotračne pruge. Svi oni došli su u Srneticu s jednim ciljem – otrgnuti od zaborava sve što je u vezi sa Srneticom i vratiti toj varoši bar dio njenog nekadašnjeg sjaja.

Zoran Bojanić živi u Prijedoru. Njegov otac Slavko je rođen u Srnetici i nakon ukidanja pruge s roditeljima je preselio u taj grad. S još nekoliko drugova osnovao je Eko-društvo “Srnetica” i sada redovno dolazi s kolegama kako bi pobjegli od svakodnevne gradske gužve.

“Ovdje je raj na zemlji. Ovo je nešto neviđeno. Samo sam priče slušao od svojih najbližih kako je nekada bilo u Srnetici. Sve je vrvjelo od života i optimizma – sve do te 1976. godine, kada nisam bio ni rođen. Ali zato znam danas gdje je Srnetica i vraćam joj se. Jer, ovdje su moji korijeni”, rekao je Bojanić.

Radovan Tučić, čiji je otac Mile rođen i koji je radio u Srnetici kao otpravnik vozova, imao je samo dvije godine kada je s ukidanjem pruge s roditeljima otišao u Prijedor.
“Moralo se otići. Ovdje su imali sve – i školu i ambulantu i kino-salu. Eto šta znače putevi i saobraćaj. Ako nema toga nema ni života. Nadamo se da možemo Srneticu da otrgnemo od zaborava i oživimo turizam”, kaže Tučić.

Imali sve kao veliki gradovi: Bilo je u ovoj varoši oko 3.500 stanovnika. Bilo je života i radosti i to na svakom koraku, ispod svake jelike i smrče, i uz prugu koja je krivudala prema Drvaru i Kninu, s jedne, Prijedoru s druge, te Jajcu i Sarajevu s treće strane.

Bilo je ovdje i mladosti i nade koja je, ma kako im i koliko bilo teško, njene mještane uvijek vezivala uz proplanak na kome je, po njihovom mišljenju, “nikla i do zvijezda narasla Srnetica”, u kome je niklo mjesto koje je, uz riku srndaća i cvrkut ptica, najvjerovatnije i dobilo ime.

Nekada se iz Srnetice moglo vozom stići do Beograda, Zagreba, Sarajeva i Ljubljane. U to mjesto nekada je svakodnevno dolazila dnevna štampa iz glavnih gradova svih republika bivše Jugoslavije.

“Što se moglo čitati na beogradskom, zagrebačkom i ljubljanskom asfaltu, čitalo se i u Srnetici. Gradić je imao i svoju kino-dvoranu, tako da su filmovi koji su gledani u Sarajevu odmah naredni dan puštani i u Srnetici”, sjeća se Bojanić priča svojih roditelja.

Imala je ta varošica i osnovnu školu, koju je pohađalo pedesetak učenika. Svi su oni bili djeca ili šumskih radnika ili željezničara. Bili su tu i ambulanta sa čak tri ljekara i apoteku kakva nije bila čak ni u Beogradu. Nešto kasnije imali su i svoj fudbalski klub. Imalo je to mjesto, dakle, sve što je trebalo da ima pravi grad.

Posljednji voz stigao je u Drvar polovinom 1976. godine. Pruga je za taj kraj značila život, a sada predstavlja nostalgiju. Do ukidanja pruge u Srnetici je živjelo oko 3.500 stanovnika, a danas ne živi niko. Drvar je u vrijeme pruge imao oko 22.000 stanovnika, a 10 godina kasnije 16.500 stanovnika.

Iz tih vremena ostala je staza kuda je prolazila pruga. Ostale su uspomene “ćiru”, čijim umiranjem je umro i život u Srnetici. (Naj portal)