Pod ogromnim snijegom u selu Sepci kod Rače puklo je stablo hrasta starog čak 129 godina, koji je bio i sveto drvo “zapis”. U selu je zvladao muk, jer mještani smatraju da ovakav događaj na početku godine nije dobar znak.
“Za nas ovo drvo i cijeli ovaj prostor gdje se okupljamo predstavlja jedinstvo i mir. Svaki put kad bi se ovdje sastali kao da svi dišemo jednom dušom, pod njegovom krošnjom svi smo bili pred Bogom isti i samo se mogao čuti smijeh i radost. Ovdje nikada nije bilo tuge, a danas je zavladao muk jer svako od nas osjeća da je izgubio nešto sveto i vrijedno – rekao je jedan od mještana iz sela Sepci kod Rače.
Odmah pored svetog hrasta nalazi se i crkvica brvnara koja je ovom prilikom ostala neoštećena iako je jedna grana pala tik uz ovu građevinu. Raspon grana ovog hrasta bio je 36 metara dok je obim stabla prema posljednjem mjerenju bio četiri metra.
“Konsultovaćemo se sa sveštenikom šta je potrebno da uradimo sa granom koja je pala i dijelom stabla. To je veliki dio, dosta je teško da se pomjeri u cjelosti, a ne bi trebali da siječemo. Pokušaćemo na neki način da to odvučemo na drugo mjesto a ostatak stabla da obezbijedimo da bi sačuvali od daljeg oštećenja. Puka je sreća što crkva nije oštećena – objašnjavaju vjernici iz Sepaca.
Hrast “zapis” posadio je davne 1892. godine Lazar Milanović, a pod njegovom krošnjom okupljaju se vjernici u najvećem broju u avgustu kada se obilježava crkvena slava, organizuju se vjenčanja i preijecanje slavskog kolača.
Drvo zapis u tradiciji ovog kraja ima aveliki značaj, a vjerovanje u njegovu moć još uvijek se zadržalo širom Srbije.
“Za vrijeme vladivine Turaka Srbi su se molili ispred drveća. To je bilo sveto drvo u kojem je bio upisan krst, pa se zvalo još i “zapis”. Urezani krst je stajao na zapadnoj strani, tako da onaj ko stoji ispred njega može da gleda prema istoku, kao prema oltarskom prostoru u crkvi. Nekada su se tu održavala i suđenja, jer se smatralo da čovjek ne smije da laže pored svetog drveta – rekla je Ivana Ćirjaković etnolog Narodnog muzeja u Čačku.
Smatra se da ovo drvo štiti selo, ljude i stoku od vremenskh nepogoda i bilo kakve nesreće. Ono se čuva sa posebnom pažnjom i smatra se grijehom uništiti ga ili posjeći. Vrlo često se može čuti da onog ko to učini čeka božija kazna. Do Drugog svjetskog rata ova tradicija je bila veoma zastupljena, u toku komunizma je prekinuta, a ponovo se u ova sela vratila devedesetih godina. (Naj portal)
