Pratite nas

Sudbine

Amputirac i planinar iz Brčkog: MIRKO ZEČEVIĆ – TALIĆ OVOJIO PREKO 70 PLANINSKIH VRHOVA

Published

on

Motivacija i volja su jedno od najvećih “goriva” čovjeka koje ga vuku naprijed, a najbolji primjer za to je amputirac Mirko Zečević-Tadić iz Brčkog, veliki zaljubljenik u planinarenje, koji je do sada osvojio više od 70 planinskih vrhova širom svijeta. On je preživjela žrtva mine zbog koje mu je amputirana jedna noga.

Ovaj svestrani čovjek pored planinarenja i članstva u Planinarskom društvu “Granaš” iz Brčkog, aktivno igra sjedeću odbojku za Sportsko društvo invalida Jedinstvo Boće iz Brčkog, kao i za reprezentaciju Hrvatske. On je tri godine zaredom, od 2016. do 2018. godine, proglašavan za najboljeg sportistu s invaliditetom Brčko distrikta.

“Planinarenjem sam počeo da se bavim još 2012. godine, a prvi uspon sam imao na Maglić, najviši vrh BiH, 2013. godine. Nakon toga sam dobio volju za planinarenjem i polako se počeo zaljubljivati u ovaj sport i uspinjati se na veće vrhove”, ispričao je Zečević-Tadić za “Nezavisne”.

Ističe da je ljubav prema planinarenju stekao najviše zbog toga jer živi na obroncima Majevice.

“Htio sam sam sebi da dokažem da mogu nešto da uradim uprkos tome što sam ostao bez jedne noge. Dao sam sebi zadatak da odradim 10 uspona na planine BiH i to je u početku bila borba sa samim sobom”, kaže ovaj svestrani čovjek.

Između ostalih, Zečević-Tadić je osvojio i Hoher Dachstein, drugi najviši vrh Sjevernih krških Alpa, Grosglokner, najviši vrh Austrije, Himalaje, Kilimandžaro, najviši planinski vrh Afrike, Maču Pikču, sveti grad Inka, Triglav, najviši vrh Slovenije, te Maglić, najviši vrh BiH, na koji se nekoliko puta uspeo.

Prema njegovim riječima, najveću inspiraciju za nastavak planinarenja imao je u tome što je nakon uspinjanja imao osjećaj mira i ljepote koja se osjeti samo kad se čovjek popne na vrh planine.

“Nakon toga sam imao dosta uspinjanja ne samo po planinama BiH i Evrope, nego i svijeta. Bio sam u Africi, Južnoj Americi i Aziji”, istakao je Zečević-Tadić.

Na pitanje koji mu je uspon ostao u najljepšem sjećanju, Zečević-Tadić kaže da je to Kilimandžaro u Africi na 5.895 metara visine.

“Do Kilimandžara sam najveći uspon imao na 2.543 metra, što je velika razlika i rijedak slučaj da osobe preskaču tolike visine, jer se uglavnom ide postepeno. Ponosan sam na sebe, a osjećaj sa vrha se ne može opisati riječima, veličanstven je. Imate pogled na stotine kilometara sa svih strana i veoma je upečatljivo, nekako čovjek nakon teškog uspona dobije dodatnu snagu nakon takvog pogleda”, naglašava Zečević-Tadić.

Najzahtjevniji uspon mu je, kako je rekao, bio na Himalaje u Nepalu, na 6.189 metara nadmorske visine.

“Nisam uspio do kraja da se izborim sa ovom planinom i stigao sam do 5.900 metara, nakon čega sam se morao vratiti. Vodim se tim da, ako ne mogu nešto psihički izdržati, radije ću odustati”, kazao je on.

Naredni ciljevi su mu usponi na dva najveća vrha Evrope, Monblan i Elbrus, kao i Akonkagva u Južnoj Americi.

“Potajna želja i najveći cilj mi je, ako se ukaže prilika, uspon na najviši vrh svijeta Mont Everest”, pojasnio je Zečević-Tadić.

Pripreme Zečević-Tadića za uspon na velike vrhove uključuju svakodnevno hodanje od osam do 10 kilometara po obroncima Majevice, vožnju biciklom svaki drugi dan do 20 kilometara, kao i privikavanje na hranu ukoliko se uspinje van Evrope.

“Metabolizam se mora naviknuti na drugačiju hranu, kondicija je takođe veoma bitna i naravno obavezan medicinski pregled kako bi se ustanovilo da li srce to može izdržati”, zaključuje ovaj svestrani sportista. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending