Pratite nas

Sudbine

SRAM ME JE ZEMLJE PO KOJOJ HODAM: Kristijan Vujčić diplomirao s desetkom, majku i sebe hrani u javnoj kuhinji!

Published

on

Mladi Prijedorčanin Kristijan Vujčić (26) jedan je od 250 korisnika javne kuhinje “Optimisti” u Prijedoru. Svaki dan dolazi po obrok za sebe i majku i to valjda više nikom ne bi bilo čudno, da Kristijan nije junak priče iz bosanskohercegovačkih “lovaca na oluje” i mladić koji je s desetkom diplomirao na temu reforma javne uprave u BiH.

Od diplomiranog ekonomiste, smjer javna uprava, do javne kuhinje je trnovit put o izgubljenim snovima i nadanjima da negdje pod ovom kapom nebeskom postoji makar i jedno mjesto na kojem će biti siguran i sretan. Danima smo ga nagovarali da priča. Skroman i jednostavan kaže da se u ovoj koži, u kojoj se našao prije jedanaest mjeseci, kada je zbog pandemije izgubio posao skladištara, ne osjeća nimalo lagodno.

“Nisam jedini koji je ostao bez posla. Svjestan sam da je moja pozicija na toj nekoj društvenoj ljestvici sada na samom dnu. Ako se pitate da li me je sram zbog toga, ove slike iznad i ovog apela ispod teksta, priznajem jeste. Sram me je, zemlje po kojoj hodam, onog fakulteta, gimnazije a posebno prijatelja i rodbine. Ova godina mi je uzela sve što sam godinama pokušao da održim na nogama, a evo danas i ugled”, priča s tako vidljivom, gotovo opipljivom tugom mladić koji nije zaboravio one koji su sad, ali i ranije bili uz njega, prenosi Prijedor info.

“Zahvalan sam im naravno. Ovo je samo još jedna tužna i sramna životna priča u moru drugih ali i ogledalo kakav je zapravo položaj mladih. Kada prođem kroz grad tek tu i tamo ponekog sretnem. Moja generacija je većinom na Zapadu, a kao mali smo maštali i gradili snove o svojim uspjesima i boljem životu ovdje. Nažalost evo svakim danom je sve teže i lošije”, kaže ovaj 26-godišnjak koji za ovih 11 mjeseci nije sjedio skrštenih ruku, već je aktivno i nažalost bezuspješno pokušavao pronaći bilo kakav posao.

Dodaje da je negdje kod 60-te aplikacije prestao da broji, a odgovor je dobio tek na pet.

“Nisam bio izbirljiv, aplicirao sam i u struci i mimo nje”, ističe Kristijan koji je u tom periodu bukvalno radio sve i svašta kako bi preživio.
Bili su to poslovi na dnevnicu, od poljoprivrednih radova tokom sezone, berbe voća do rada na pilani i sječi stabala.

“Volontirao sam čak i u humanitarnim organizacijama. Kako je vrijeme postajalo hladnije tako su se prilike za nadničenje prorijedile, pa sam bio primoran da se obratim javnoj kuhinji “Optimista” kojim se ovom prilikom takođe zahvaljujem. Nekako se taj naziv javne kuhinje pogodio s mojim načinom razmišljanja. Uprkos svemu što me snašlo, ja sam ipak optimista iako sam ove godine radio sve najteže poslove o kojim kao akademski građanin nisam ni sanjao. U tom sam vidio lekciju. Valjda je život htio da me nauči nečem novom, da mi pokaže prave vrijednosti”, uvjeren je Kristijan.

Onim koji budu ovo čitali želi da prenese i poruku, da bez obzira kakav stav imali o članku, njemu lično, njegovoj situaciji, želi da kaže da je država bez mladih mrtva.

“Kao i društvo. Demografska slika je neumoljiva. Prijeti nam nestanak i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Krajnje je vrijeme da se zapitamo gdje smo to pogriješili. Završio bih uz riječi da je moj život u ovoj državi i ovom gradu pakao. No, koliko nas je još, ljudi koji su u mnogo težoj situaciji, kojima sam i sam pomagao dok sam bio zaposlen. Koliko je bolesne djece koja se liječe preko humanitarnih akcija i sl. To je ono na šta pomislim svako jutro kada se probudim. Pomislite i vi”, poručuje Kristijan onim do kojih će doprijeti ova njega priča.

Nas je iskrenuo rastužio. S jedne strane to je njegova hrabrost da se suoči sa situacijom u kojoj je, a s druge i nemoć da izađe iz začaranog kruga u kojem se ne svojim izborom našao. Da sve bude gore, mada on to nikad ne pominje, ovaj mladi čovjek s punom odgovornošću brine i o svojoj bolesnoj majci.

Manji ljekarski zahvat trebao bi i njemu, da se riješi ranijih i zapuštenih zdravstvenih problema, koji nažalost imaju svoju cijenu, pa zato svi oni koji mogu da pomognu Kristijanu mogu da ga kontaktiraju na broj telefona 066 060 545…. Ili da sredstva na ime pomoći uplate na broj računa…
Bit će vam zahvalan, no najveće hvala dobili bi oni koji bi mu pomogli da se zaposli i da svojim radom sebi i majci obezbijedi sredstva za život. Za čovjeka s desetkom u diplomi, koji se “igra” računarima i iz hobija “olujama” to je tako malo što možemo istog trena učiniti. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending