Rijetko ko danas spominje Hamdiju Samardžića, sevdah pjevača koji je godinama pjevao sevdalinke u Zagrebu. Njegovo ime nije sačuvano ni u sarajevskoj “Kući sevdaha”, kojoj je povjereno čuvanje sevdalinke I sevdalija. Nema ni njegovih duet snimaka sa Himzom Polovinom, a Himzo ga je za života često spominjao. Neke snimke sačuvali su u Radio Zagrebu, jer je snimao i za njihov arhiv.

Hamdija Samardžić je bio veliki sevdalija, jedan od najvećih u Bosni, pa i šire. Uz to, bio je fakultetski obrazovan. Rođen 1919. godine u Prozoru. U Zagreb je došao studirati 1939. godine i ostao zauvijek. Ovaj svestrani čovjek je bio poliglota, govorio je italijanski, francuski, njemački i engleski jezik. Pjevao je u najomiljenijim zagrebačkim kafanama. A zapravo je bio građevinski inžinjer svjetske reputacije.

Za Hamdiju je važno napomenuti da je jednako dobro izvodio sevdalinke i italijanske i francuske šansone. Kada je završio gimnaziju u Mostaru, došao je u Zagreb 1939. godine i upisao građevinski fakultet. U ta izazovna predratna vremena uspio je Hamdija da nađe i dodatni posao u Vjesniku, a vikendom je nastupao u lokalnim trendy okupljalištima Zagrepčana. I još na sve to je redovno nastupao na Radio Zagrebu.

Početkom Drugog svjetskog rata u Zagreb iz spaljenog Prozora dolaze njegova majka, dvije sestre i brat. Treća sestra je bila u partizanima i tadašnji nacistički režim je to sumnjao i zbog toga često pritiskao Hamdiju. Ali Hamdija je to izdržao, kao što je koju godinu poslije izdržao pritisak komunista koji su mu spočitavali što radi za jednu američku kompaniju i gdje je bio za vrijeme rata.

Represivni režimi nisu štedili ovog pjevača, ali nije ni on njih, “ubijao” ih je svojim kvalitetom kao čovjek, pjevač, inžinjer i intelektualac. Izdao je pet ploča za Jugoton. S obzirom da je sačuvao svoj obraz u toku Drugog svjetskog rata, bio je jedan od onih pjevača koji je nastupao prije, u toku i poslije rata u Zagrebu.

U godinama nakon rata, izvodio je Hamdija različite sevdalinke i naravno da je jedna od kompozicija na repertoaru bila poznata sevdalinka “U Stambolu na Bosforu” u kojoj postoji dio jedne strofe koji glasi “…stari musliman”, pa je time Hamdija u tamošnjim krugovima zaradio nadimak “stari musliman”, iako nije bio star.Bio je veoma omiljen kod zagrebačke publike.

Prije dolaska u Zagreb imao je zapažene nastupe u Mostaru, pa je imao dovoljno iskustva da postavi sevdalinku na Radio Zagreb 1939.godine. I tako sve do 1952. godine kada je prestao da pjeva i to iz bizarng razloga, počeli su ga “nervirati” autori koji su umislili da se bave komponiranjem sevdalinki. Naravno da je to bila izjava za medije, a ustvari Hamdija je završio svoj građevinski fakultet i dobio ozbiljne ponude za rad u inostranstvu, koje je prihvatio. Na kraju, sam sebi je obećao da će se pjevanjem izdržavati dok je na fakultetu. Svjetske prilike i neprilike su ga natjerale da to traje malo duže.

Ostavio je Hamdija Samardžić ogroman pečat na kreiranju današnje interpretacije sevdalinke. Velikani poput Himze Polovine bi se redovno javljali Hamdiji na svojim koncertima u Zagrebu, a razlog su bili zajednički nastupi na Radio Sarajevu gdje je Samardžić nastupao zajedno sa Polovinom.

On je nastupao do 1952. godine, a nakon toga se posvetio svojoj profesiji i bio uspješan inžinjer, radio je na Atlantskoj brani i Atomskoj centrali Krško.

Kao pjevača svi su ga slušali i oni u Kraljevini Jugoslaviji, i oni u NDH i na koncu oni u FNRJ. Postojali su pjevači koji su nastupali u Zagrebu i bili članovi ustaškog pokreta tokom rata, oni su bili pogubljeni nakon dolaska partizana.
Postoji jedna anegdota da je najveći partizanski doušnik tada radio na portirnici Vjesnika, taj je znao ko je osvanuo, a ko nije, i na kraju rata je potvrdio i garantirao da Hamdija nije surađivao sa NDH režimom. Naime, sporan je bio njegov nastup u Beču u hali za valcere, u toku rata kada je na poziv otišao tamo da nastupi pred samom vrhuškom tadašnjeg režima. Nije Hamdija ukaljao svoju ljudskost za vrijeme tih nemilih vremena – jedva je živu glavu sačuvao, dokaz tome je opet – njegov angažman nakon rata u sevdalinci i muzici uopće. Nastupao je Gradskoj kavani i za Preporod, bio je i ostao do smrti veliki mecena zagrebačke džamije.

Svoju vjeru islam je poštovao iznad svega i živio u skladu sa vjerskim i filozofskim uvjerenjima koji ga nisu odveli niti u jednu ideologiju. Ostao je “džentlmen” do kraja i tako okončao u Zagrebu 1980. Godine, gradu kojeg je volio više od ičega. Njegovo posljednje počivalište je na Mirogoju. (Naj portal)