Za Zorana Milićevića doktori kažu da je pravo svjetsko čudo. Kada je dobio prvi simptom bio je u punoj snazi, radno sposoban i 44 godine. Nije ni slutio da će njegovo zdravstveno stanje toliko da se pogoršava.
Zoran (50) danas živi bez svog srca, tačnije sa vještačkim i to najduže na svijetu. On je zvanično 2017. godine bio prvi u regionu koji ima vještačko srce. Kada je prvi put osjetio da nema dovoljno vazduha i da ne može da diše, odlučio je da potraži pomoć ljekara.
“Imao sam izvjesne probleme sa disanjem, koji bi mogli da se povežu sa bilo kojim drugim zdravstvenim problemom. Nije vezano samo za srce. Kasnije su kontrole i pregledi ukazali na to da imam srčanih problema. Dijagnostikovana mi je kardimiopatija, uvećani srčani mišić. Slabljenje srčanog mišića.
On je do te mjere slabio da nije mogao više da pumpa krv koliko je dovoljno i moralo je da se odstrani. Ili da se transplantira ili da se ugradi vještačko srce. U to vrijeme nije bilo uopšte donora. Nije bila moguća transplantacija, tako da je jedino prelazno rješenje bilo vještačko srce sa kojim živim, evo, već, ući ću uskoro u sedmu godinu”, počinje Zoran Milićević priču.
Srce je Institutu za kardiovaskularne bolesti “Dedinje”, čiji je on pacijent i gdje je i operisan, donirala američka firma, koja jedina proizvodi vještačka srca. Uz srce, Zoran mora da nosi i poseban apaarat, ali kako kaže odavno se navikao da živi sa tim kao i njegova porodica.
“Život sa vještačkim srcem, kad se prilagodiš na sve to što zahtijeva taj aparat odnosno vještačko srce, nije tako problematičan i loš ali, naravno, ima brojnih ograničenja koja moraju da se ispoštuju da bi to funkcionisalo kako treba. Mora da se prati sve to što aparat šalje kao signal.
Da li su to alarmi koji se pale određenim situacijama, zatim punjivost baterija, kako se osećam, takođem redovne kontrole, zamjena aparata koji se mijenja na svaka četiri mjeseca”, navodi Zoran.
Kako kaže, osim problema sa disanjem nije osjećao ni jedne druge simptome. Ljekarski nalazi govorili su jedno, a njegov organizam drugo. Tačnije, na prvim nalazima otkriveno je da ima kardiomiopatiju i da mu srce radi sa 5 odsto kapaciteta.
Zoranovo srce sada ima 126, 127 otkucaja u minuti. Poređenja radi, broj otkucaja srca zdrave osobe u stanju mirovanja je 60 do 100 u minuti, a njegov sada radi kao da stalno trči i vježba. Srce se čuje jače u odnosu na pravo i mnogo brže kuca.
Zoranov život u potpunosti zavisi od struje, zbog toga rijetko napušta sigurnu zonu, svoju kuću. A kada je napusti u rancu nosi aparat iz kojeg se širi zvuk na koji je navikao. Iz Beograda ne može daleko da omakne, ali kako kaže, zahvalan je što živ.
Prof. dr Miljko Ristić, koordinator za transplantaciju srca i razvoj kardiohirurgije, naveo je ranije da je Zoran jedan, od 1.800 pacijenata, kojima je u svijetu ugrađeno vješatčko srce, (Naj portal)
