Sudbine
Znate li priču o Stani Cerović: ZAKLELA SE OCU DA ĆE CIJELI ŽIVOT BITI „MUŠKA GLAVA“ U KUĆI (Video)
Stana Cerović bila je zakleta djevica (virdžina) i najvjerovatnije posljednji izdanak neobične porodične običajne prakse koja je postojala na Balkanu.
Prema ovoj tradiciji, djevojčicama je ili oduzimano pravo da odrastu u žene, ili su se same odricale njega i preuzimale rodnu ulogu muškaraca u društvu.
Ova pojava je, osim u zabačenim selima Crnoj Gori, bila tipična i kod Albanaca na Kosmetu, u sjevernoj Albaniji, kod Malisora i na području Kninske Krajine, gdje je bilo sramota nemati muškoga poroda, baš kao i u Gusinju.
Običajna praksa još od srednjeg vijeka nalagala je da ukoliko glava stroge patrijarhalne porodice premine i ne ostavi za sobom nijednog muškog nasljednika, jedna od kćerki postaje – muškarac.
Jedinstvena balkanska porodična tradicija vremenom je postala opšteprihvaćena praksa, jer se nije kosila ni sa jednom od tri glavne religije koje se praktikuju u regionu Balkana: pravoslavljem, islamom i rimokatolicizmom.
U vrijeme Stanine smrti prije sedam godina, ona je bila poznata kao posljednja takva žena/muškarac u zemlji. Koliko ih je još i da li ih ima, nije poznato, ali jedno je izvjesno: zbog priče koja ju je pratila, Stana je bila najpoznatija crnogorska virdžina.
Stana Cerović rođena je 1936. godine u selu kod Šavnika u Crnoj Gori, kao kćerka Ande i Milivoja Cerovića. Kako je već imala tri sestre i dva brata koja su preminula u djetinjstvu, prema pisanju Vikipedije, Cerovićeva je ocu dala obećanje da će da nastaviti da čuva porodicu i da živi kao muškarac.
Počela je da se oblači kao muško i da se druži samo sa muškim društvom. Već sa pet godina je propušila, a sa sedam je uveliko obrađivala očevu zemlju.
Njena majka je u početku pružala veliki otpor suprugu što nameće njihovoj najmlađoj kćerki muške osobine, jer ju je ovaj fizički jačao i pretvarao u muškarca, i sve do Stanine zakletve neprestano je pokušavala da promijeni njeno oblačenje i utiče na poslove koje je obavljala. Međutim, Stana je već stekla sve tradicionalno muške vještine, uključujući i pucanje.
Njen zavjet na celibat i obećanje da će čuvati majku, sestre i imanje porodice bile su njen lični i doživotni izbor. Zapravo, to je ujedno bio i jedini način da žena naslijedi porodično bogatstvo.
Strast prema lovu i streljaštvu nastavila je da njeguje cijeli život. Poznata kao Cerović (u muškom rodu) obično je sa muškarcima učestvovala u lovu na vukove, mada nikada nije stekla lovačku dozvolu. Kad je u obližnjem selu osnovano streljačko društvo, prijavila se za članstvo, ali je odbijena.
Legenda kaže da je jednom prilikom klub organizovao turnir u lovu, i da je Stana, kad je vidjela da svi muškarci promašuju cilj, istupila iz publike i zgrabila pušku, a potom sa prvim hicem pogodila cilj. To je bio dovoljan dokaz da je bila odličan strijelac.
Njen život bio je tipičan život crnogorske virdžine. Kao zakleta djevica, preuzela je ulogu muškarca i ostajala neudata i bez djece tokom cijelog života.
No, iako su mnoge virdžine bile primorane na ovu praksu zbog porodičnih potreba ili krvne osvete, Cerović je bila ponosna na svoj muški identitet i vjerovala je da je priroda kriva za njen biološki pol. Dugo je bila glava porodice oko koje su se svi okupljali, a obećanje koje je dala ocu – nikada nije prekršila.
Cijeli život nastavila je da živi u svom selu, gajeći stoku, a sa 35 godina postala je glava porodice. Ostala je u roditeljskom domu nakon njihove smrti, gdje je čuvala svoje sestre.
„Sebe je smatrala muškarcem, a njene sestre su je tretirale kao brata – prisjeća se njena rodica Mara Cerović, u časopisu National Geographic i objašnjava da se Stana nikad nije oblačila u žensku odjeću, te da su „tradicionalno ženske poslove” poput pranja veša i čišćenja, radile njene sestre:
„Oduvijek je bila muško u porodici.
Uz to, njena porodica smatra da je Stana sebe uvijek smatrala privilegovanom, a ne uskraćenom za ženski identitet. Čvrsto je vjerovala da je za ženu velika čast da preuzme ulogu muškarca, što je i vijekovima bila osnova ovog običaja.
No, kako su godine prolazile, smrt najbliže sestre Vukosave veoma ju je uznemirila. Stana je sa njom dijelila najveći dio svog života, a zajedno su radile i na polju, zajedno – kao brat i sestra.
Nakon što je u osamdesetoj godini života, tokom 2015. godine povrijedilo jedno od njenih goveda, odlučila je da rasproda svu stoku.
Tada se pojavila u intervjuu na crnogorskoj televiziji, nakon čega se cijela zemlja podigla na noge da sakupi novčanu pomoć za osiromašenu i ostarjelu virdžinu. Lokalne vlasti su joj 2016. godine organizovale preseljenje u starački dom u Risnu za starije i siromašne, a ona je ubrzo, 2. avgusta 2016. godine – preminula.
Ovaj arhaični običaj potiče iz planinskih sela Crne Gore, juga Kosova i sjevera Albanije još od 15. vijeka. Neki dijelovi Dalmacije takođe su ga usvojili. Crnogorske virdžine se razlikuju od onih iz Albanije i sa Kosmeta, jer su se na “celibat” uglavnom opredjeljivale nakon zbog raskida vjeridbe, pa su zbog mogućnosti krvne osvete bile prisiljene da do kraja životnog vijeka ne sklapaju brak, dok je u Crnoj Gori glavni motiv bio to što je porodica bila bez muškog poroda i nasljednika.
Preuzimanjem identiteta muškarca, osim povlastica koje im je crnogorsko društvo tradicionalno davalo, virdžine su znatno više “koristile” pravo da svojim radom pomognu porodici da se prehrani i da, shodno nepisanim načelima rodovsko-plemenske organizacije društva, doprinose njenom opstanku.
Zauzvrat one su sjekle kosu, oblačile se u mušku odjeću, a nerijetko i mijenjale imena u muška. Mnoge su usvajale i muške manire i pokrete.
Američki fotograf Džil Peters, kako piše B92, putovao je sjeverom Albanije 2012. i zabilježio jedinstvenu kolekciju portreta virdžina kako bi dokumentovao ovaj fenomen koji nestaje.
Običaj opstaje još u Albaniji, ali je izumro u Dalmaciji i Bosni, a prolazi mu vrijeme i u Crnoj Gori. Roman “Sworn Virgin” albanske spisateljice Elvire Dones objavljen u Londonu 2007. prati život žene koja, uz pomoć sestre, uspijeva da se poveže sa svojim ženskim identitetom izgubljenim u zakletvi. Italijanska rediteljka Laura Bispuri snimila je i film na osnovu te knjige 2015. godine.
Nezaobilazan je, naravno, i „Virdžina“, jugoslovenski film iz 1991. godine Srđana Karanovića, koju je maestralno odigrala naturčšik Marta Keler.
Za razliku od heroine romana i filmova, Stana Cerović nikada nije zažalila zbog svoje odluke. Prije nego što je preminula, njena posljednja želja bila je da je se sjete na porodičnom groblju kao jedinog preživjelog sina njenog oca. (Naj portal)
Sudbine
Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer
Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.
Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.
Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:
„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.
Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.
„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.
Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.
“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.
Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.
„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.
Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.
„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.
Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:
„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.
U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.
„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.
Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.
Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.
E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.
I znate kako sam to proslavio?
Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.
Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.
„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.
Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)
-
Astrologija4 godine
Lunarni kalendar: MJESEČEVE MIJENE ZA 2021. GODINU
-
Zanimljivosti1 mjesec
Horor u BiH: Bh. pjevačicu brutalno pretukao suprug, snimak kako je udara nogama u glavu ledi krv u žilama
-
Vidoviti ljudi4 godine
Proročica Vera Čudina “ne vidi” ništa lijepo: TEK NAM PREDSTOJI HAOS, JER STIŽE OPASNIJI VIRUS OD KORONE!
-
Zanimljivosti5 mjeseci
Nafakali doktor Edib Šarić iz Mostara: DOBIO 17 AUTOMOBILA NA POKLON