Dolazak austrougarske vlasti na naše prostore 1878. godine značio je ujedno i sudar nove, zapadne evropske civilizacije s dotadašnjom orijentalnom, odnosno osmanskom. Austro-Ugarska je sa sobom donijela drugačiji način života, modu, automobile, teatre, kina, kockarnice, ali i bordele u kojima je cvjetala prostitucija, stoji u članku koji je objavio portal Bosnae. Prostitucija je kao vid preživljavanja bila zastupljena i tokom osmanske uprave, ali se ona kosila s načelima islama, tako da je bila ilegalna, a one osobe koje bi bile uhapšene teško su kažnjavane. Dolaskom austrougarske vlasti prostitucija postaje normalna i legalna pojava.

Dokumenti jasno ukazuju na to da je bludništvo bilo dio svakodnevnice, posebno u većim mjestima, skrivajući se u osmanskom periodu iza prešutne dozvole, pa do sasvim legalnog praktikovanja nakon okupacije. Godine 1879. godine u Sarajevu je već postojalo dvadesetak javnih kuća otvorenih na tadašnjoj periferiji, a danas strogom centru Sarajeva, oko ulica Hiseta i Terezija ili u današnjoj Mjesnoj zajednici Podtekija. A navodno je jedna postojala i odmah preko puta današnje Vječne vatre. Desetak godina kasnije, na suprotnoj strani Miljacke, izgrađena je potpuno nova ulica, koja se i danas zove Nova, a u kojoj su bile kafane i javne kuće.

Što se ostalih gradova tiče, postoje podaci o javnoj kući koja se nalazila na ulazu u današnju Gospodsku ulicu u Banjoj Luci. U Mostaru je, pak, postojalo nekoliko takvih objekata. Prvi je, kako je pisao Bljesak, otvoren 1895. godine. Tada Mađar Gyula Krámer otvara na Šemovcu “Badhaus restaurant”, kome je dao naziv “Hundert Zähne”, postojao je objekat “Praona” u današnjoj Ulici Drage Palavestre, a 1905. Mostar je dobio javni kupleraj, veliko zdanje uz Carinski most, koje je vidljivo i danas. Vlasnik je bio David Steiner. Godine 1911. vlasnik trećine kupleraja postaje Josef Mandlbaum, a iste godine David Steiner daruje trećinu svog vlasništva Leopoldu Mandlbaumu i Tereziji Mandlbaum, rođenoj Papo. Godine 1928. Josef Mandlbaum daruje svoj dio Tereziji Mandlbaum i Neli Mandlbaum, rođenoj Gros, tako da su od tada njih dvije bile vlasnice objekta.

Hana Younis sa sarajevskog Instituta za historiju u svojoj nedavno objavljenoj knjizi nazvanoj “Žene u sudskim spisima 1878–1914: Odbjegle, preljubnice, rentijerke, zemljovlasnice” piše kako se u to doba te žene naziva raznim nazivima, a najčešće bludnice, jaranice, ljubavnice, kurve, prostitutke, milosnice. Žene koje su radile kao bludnice a nisu bile registrovane niti to obavljale u registrovanim javnim kućama u određenim sudskim dokumentima nazivaju se “potajne bludnice”. Svi nazivi odnosili su se isključivo na žene koje su smatrane nemoralnima.

Istražujući za svoju knjigu, Younis je došla do zanimljivog zaključka. U to doba život prostitutki nije bio pod posebnom moralnom prismotrom niti su one bile društveno izgnane ili stigmatizovane. Štaviše, one su u tom periodu sasvim regularno živjele gdje su željele i s kim su željele, a na sudu su bile ravnopravne sa ženama drugih socijalnih struktura.

Reguliranje prostitucije
Kako prostitucija cvjeta, ponajviše u Mostaru i Banjoj Luci, jasno i u Sarajevu, nova vlast ubrzo pokušava urediti taj posao pa tako u aprilu 1885. godine donosi naredbu kojom se uređuje “bludničarstvo na području grada Sarajeva”, a 1912. ozvaničen je dopunjeni zakon kojim se reguliše podjela troškova i zarade između vlasnika bordela i prostitutki. One su uglavnom dolazile iz Mađarske, Crne Gore i Dalmacije. Najčešće su bile katoličke vjere, manje pravoslavne, a u iznimnim slučajevima i islamske.

Narativi iz osmanskog perioda bilježe pojavu bludnica, odnosno žena “sumnjivog morala”, ali je u ovom periodu bilo teško razlučiti da li se radilo o profesionalnim bludnicama ili ženama koje su izvršile preljub, živjele u divljem braku i slično. Uglavnom, doživljavane su kao negativna društvena pojava i često su protjerivane iz mjesta u kojem su izazivale javnu sablazan, piše Amila Kasumović u zborniku radova nazvanom “Na margini povijesti”. Dolaskom austrougarskih trupa povećao se i broj prostitutki u većim gradovima Bosne i Hercegovine, te posebno u centrima gdje je bila stacionirana vojska. Nova uprava težila je ka tome da prostitutke ne protjeruje.

Svi veći gradovi i centri u kojima je bila veća koncentracija vojnih snaga, podsjeća Kasumović, donijeli su ‘80-ih godina 19. stoljeća naredbe kojima se regulira pitanje prostitucije. Naredba koja se odnosila na grad Sarajevo uređivala je prostituciju na način da je jasno definirala koje osobe treba posmatrati kao bludnice, s posebnim osvrtom na liječničku i policijsku kontrolu djevojaka, te funkcioniranje bordela.

Društvo je na izvjestan način skrbilo o prostitutkama. U vezu s time može se dovesti i predviđeno stvaranje Fonda za prostituciju. Osnovicu tog fonda činio je novac koji su djevojke uplaćivale ljekarima tokom njihove posjete, a sakupljeni novac iz Fonda korišten je za plaćanje ljekara, manjim dijelom, dok je veći dio sakupljenog novca bio predviđen za pružanje pomoći prostitutkama. Pomoć se odnosila na različite kategorije bludnica, od onih koje su zbog starosti bile prinuđene napustiti posao i nisu se više mogle izdržavati, preko stranih bludnica koje su bile u nevolji ili im je trebalo platiti putne troškove za povratak u domovinu, do onih koje su se željele prestati baviti prostitucijom i trebale su za početak stati na noge.

Iz zakonskih akata, smatra Kasumović, vidi se da su mogli biti uloženi napori da se mlađe osobe odgovore od ulaska u svijet prostitucije, a velika pažnja bila je posvećena zdravlju djevojaka. Zapravo je prostitucija bila podvrgnuta “medikalizaciji” budući da su elite bile zabrinute za zdravlje muške populacije, a kasnije i časnih žena, kojima su zarazne bolesti mogli prenijeti.

Život u bordelu
Kako bi se zakonski regulisala prostitucija, Zemaljska vlada je 1884. godine napravila Prijedlog prostitucionalnog reda za Bosnu i Hercegovinu. Već naredne godine regulisane su medicinske obaveze za prostitutke u Mostaru i Sarajevu. Bludilišta su bila kao takva registrovana, a mnogobrojne bludnice su kao zanimanje to i navodile prilikom davanja iskaza ili ispitivanja na sudu. Vlasnici bludilišta su se također pod tim nazivom upisivali u sudske spise, što dokazuje da su i prije regulisanja 1884. godine predstavljali legalno zanimanje, piše Younis.

Austrougarske vlasti su zahtijevale da prostitutke, radi lakše kontrole, žive u bordelima, a one koje su imale mogućnost da same žive, što je ovisilo o “dobrom ponašanju”, morale su plaćati policiji kauciju od 30 forinti za potrebe liječenja u bolnici. Prostitutke bi živjele samo u određenim, strogo izoliranim dijelovima grada. Ostale djevojke, koje nisu sebi mogle priuštiti stan ili kod policije bile poznate po “lošem ponašanju”, živjele bi u bordelima čiji vlasnik, piše Bosnae, nije smio biti pod “moralnom, policijskom i političkom sumnjom”, a bordel je mogao otvoriti izvan naseljenog mjesta, mada je i tu bilo odstupanja. U bordelima se nije mogla služiti hrana i piće, osim kahve i čaja, a tek ugledniji vlasnici su imali pravo držati vino i pivo.

Bludilišta koja su imala dozvolu za bavljenje tim poslom u Sarajevu nalazila su se uglavnom u istoj ulici koja se u tom kontekstu veže i za osmanski period, tj. Ulici Hiseta, na Marindvoru. Međutim, građani dijelova grada u kojima su postojala bludilišta često su se znali žaliti, zahtijevajući od vlasti da se bordele ukloni ili makar premjesti na druga mjesta. Najčešće su se žalili stanari sarajevskih Hiseta, koji tvrde kako se “onaj dio našega glavnoga grada, koji se okupio oko Hiseta, očevidno od dana do dana raste, povećava se i poljepšava. Dok je još pred koju godinu bilo ondje mrtvo i stajalo nekoliko starih kuća, imade danas cijeli niz pristojnih zgrada, od kojih se nekoje veličinom i vanjštinom svojom osobito odlikuju.

Onaj dio grada imade najljepšu budućnost, te će se još i dalje širiti, a saobraćaj postati sve živahniji… A sred svega toga naroda i živahnoga saobraćaja i života nalaze se na glavnim mjestima javne kuće, bludilišta, u kojima se često cijele noći pije, pjeva i buči, a često se i danju dogagjaju takvi prizori, da to ne može biti ravnodušno po susjede ni radi njih samih ni radi njihove djece. Da se tomu predueretne, sastali su se najodličniji gragjani onoga dijela grada, te su po megjusobnom dogovoru sastavili i otposlali molbu na visoku zemaljsku vladu, da se javne kuće (bludilišta) sa Hiseta odstrane, te se za njih odredi mjesto, kamo spadaju, to jest gdje ne će biti baš na očigled svakomu”.

Nešto kasnije, list Bošnjak prenosi još jedno pismo stanovnika Hiseta. “Poznato je, da smo se ovdašnji stanovnici bez razlike vjeroispovijesti obratili na visoku zemaljsku vladu molbom, da odredi, da se uklone javne kuće s bludnicama iz ovoga dijela grada, koji će danas sutra biti jedan od najljepših, a danas već je jedan od najživahnijih. Skandali, koji se u tim kućama dogagjaju, sigurno će pospješiti, da se iste odanle što prije uklone.

Bolja obitelj ne će pravo ni da stanuje ondje, jer se čestita žena srami prolaziti onim ulicama, a brižna mati boji se za svoje dijete, koje mora u školu onuda, jer kako lahko da mu se mlado srce truje, gledajući kojekakve nećudoredne prizore. S gledišta javne ćudorednosti nema onim kućama ondje mjesta. Ali je i financijalno pitanje po srijedi. Vlasnici kuća teško dobivaju stanare, često im stanovi stoje prazni, a ako su i puni, opet moraju tražiti nisku kiriju, jer svaki stanar izgovara se time, što mora da stanuje u takvom dijelu grada. Nu mi se tvrdo nadamo, da će doskora stići odredba, da se pravednim željama stanovništva onoga dijela grada udovolji.”, , piše magazin Stav.

Zdravstvena skrb
Zdravstvena kontrola prostitutki u Bosni i Hercegovini odvijala se u dva navrata u toku sedmice s razmakom od dva ili tri dana. Bilo je strogo zabranjeno izbjegavanje kontrola, kontrole su mogle biti nenajavljene, a ljekara je mogao pratiti i policijski službenik kako bi se uvjerio da se kompletan proces odvija po propisima. U slučaju pokušaja mimoilaženja propisa, prostitutke su mogle biti kažnjene novčanom ili zatvorskom kaznom, podsjeća Amila Kasumović.

Ukoliko bi pregledom bivalo utvrđeno da je bludnica oboljela od venerične bolesti, liječnik joj je oduzimao zdravstvenu knjižicu, a potom ju je bio dužan hospitalizirati. Po napuštanju bolnice, prostitutke su bile dužne najaviti svoj povratak u bordel policijskoj upravi. Morale su, liječničkom potvrdom, dokazati da su izliječene kako bi natrag dobile zdravstvenu knjižicu. U slučaju da je prostitutka oboljela između dva liječnička pregleda, imala je pravo vanredno pozvati ljekara i tražiti pregled. Troškove liječenja prostitutki snosili su vlasnici bordela u prvih 14 dana boravka u bolnici, a ukoliko bi se desilo da liječenje bude prolongirano, isplatu bolničkih troškova preuzimala je općina u kojoj je djevojka bila zavičajna.

Bordeli su morali poštivati sanitarne propise. Nisu smjeli prodavati hranu i piće (osim kahve i čaja), a za muziku i ples morala se tražiti posebna licenca. S obzirom na potencijalne probleme između vlasnika i uposlenica bordela, posebna pažnja posvećivala se njihovom odnosu, te se definirala visina sume koju je vlasnik mogao potraživati od uposlenice, kao i vrsta duga. O tome se morala voditi posebna evidencija. Stroga kontrola prostitucije za konačni cilj trebala je imati suzbijanje dvije vrlo nepoželjne pojave: tajne prostitucije i trgovine bijelim robljem.

Glavni sudionici u ovoj radnji bili su upravo vlasnici bordela, a Bijeljina, vjerovatno zbog blizine granice sa Srbijom, bila je glavni centar trgovine robljem. Tu bi dolazile djevojke iz svih dijelova Austro-Ugarske, a nakon što bi tu provele izvjesno vrijeme, bivale bi prodate vlasnicima bordela u Srbiji. Zabilježeni su i slučajevi gdje je otac prodavao svoje kćerke za potrebe prostitucije, piše Bosnae.

Često su kupci bili vlasnici bordela iz Srbije, koji su za djevojku izdvajali 500 ili 700 forinti. Nerijetko su roditelji dolazili u potragu za svojim kćerima, koje su bile, iz različitih razloga, žrtve trgovaca robljem. Istraga vlasti na području Bosne i Hercegovine nesretnim roditeljima mogla je dati tračak nade da će njihovo dijete biti pronađeno. No, dešavalo se da su djevojke preko Rače prebacivane na teritorij Srbije, što je otežavalo potragu za njima.

Znalo se dogoditi i da su u trgovini bijelim robljem bile uključene i ličnosti iz organa vlasti. Tako je početkom 1901. godine otkrivena afera vezana za policijskog komesara u Bijeljini Morica Vajsa, koji je održavao bliske veze s vlasnikom bordela Ilijom Sredojom, koji je bio upleten u trgovinu robljem. On je djevojke prebacivao u Srbiju, preko granice, a Vajsov dio posla je bio da djevojkama osigura putne isprave. Pored toga, vlasti su bile umiješane i u “tajnu prostituciju”, tako što su njezini predstavnici posjećivali bordele, ali protiv njih nisu poduzimane oštrije mjere.

Zločin u kupleraju
U javnim kućama nisu, naravno, bili rijetki zločini pa čak i ubistva. Younis podsjeća da su ubistva bila dosta često povezana s bludništvom i pokazuje objavu u novinama iz 1896. godine. U Sarajevskom listu objavljena je vijest da se u Sarajevu dogodilo dvostruko samoubojstvo u jednoj javnoj kući u Hisetima. Prema toj objavi, trgovački pomoćnik Thalmayer, rodom iz Erdelja, “koji je sa prostitutkom Sofijom Lugarić provodio nesrećnu ljubav, ispalio je najprije svojoj jaranici sa njezinim privolom revolver u glavu, a zatijem je i sebe usmrtio. Oboje ostadoše na mjestu mrtvi”.

Kako je izgledao svakodnevni život bludnica, otkrivaju i sudski spisi s nekih ročišta u čijim su se središtima nalazile. Jednu od njih ispričala je 21-godišnja Milka Dašić, po zanimanju bludnica. “Ja sam sirota majku izgubila još u maloljetnih godina a otac mi je poginuo u bitki na Jovanu tursko-srpskog rata od tog vremena služila sam kod Mahe N. koji se sada u Užicu nalazi godinu dana, s njim sam rodila djete muško koje je lanjske godine umrlo pošto Maho vidio da sam noseća otišao u Srbiju i nije se povratio više. Kad sam djete rodila bila je samo Milka N. bludnica prisutna, a poslje poroda dala sam djete na hranu jednoj ciganki koje ime ne znam jer nema stalnog prebivališta. Djete bilo je kod nje 15 dana onda sam ga natrag uzela i donijela kući mojoj gdje je za 15 dana umrlo. Kod smrti djeteta bilo je više ciganki sad imena neznam. Od tog vremena živim bludnim poslom.”

Dašić je bila optužena 1881. godine da je vojnike Antuna Džiedžika i Pavla Horvatska lažno optužila da su joj nasilno uzeli 10 forinti. S obzirom na to da se radilo o vojnicima koji su zbog takve optužbe mogli završiti na vješalima, sudija je pozvao sve svjedoke koji su mogli bilo šta vidjeti, a održano je nekoliko saslušanja. Milka je tvrdila da su je Antun i Pavle napali 15. novembra navečer i iz džepa joj oteli novac. Zbog mijenjanja iskaza, Milka je optužena da je lažno optužila vojnike, zbog čega je osuđena na prvostepenom sudu na deset godina teške tamnice, što joj je nakon žalbe Vrhovnom građanskom sudu preinačeno u kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

Kada već spominjemo vojsku, recimo i to da je nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine prostitucija dobila novu dimenziju. Iako su se vlasti trudile da je zadrže u okviru legalne institucije, ona se oduzimala kontroli. Tako su zabilježeni slučajevi da su u kantine, gdje su se vojnici hranili, dolazile i djevojke te pružale usluge, a takve su često bile zaražene sifilisom. Vojnici zaraženi sifilisom time bi postajali opasnost za ostale vojnike. Za austrougarske vlasti ovo je bio veliki problem jer im je dio ljudstva bio ugrožen. Zbog toga je izrađen poseban regulativ za prostituciju kojim se ojačao nadzor nad prostitucijom.

Prostitucija je legalizirana s ciljem kontrole i zadržavanja u nadziranim prostorima. Ali kako do smanjenja broja spolno bolesnih nije dolazilo, opstanak legalne prostitucije postao je upitan. Protivnici prostitucije postajali su sve glasniji. Nalazili su se u različitim društvenim krugovima. Čehoslovačka, koja je bila često zemlja uzor Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, zakonski je 1922. godine prostituciju zabranila, što je pratila i Kraljevina SHS. Prvo je izglasala Krivični zakon 1929. godine, koji je predviđao ukidanje prostitucije, koja je konačno zabranjena donošenjem Zakona o suzbijanju spolnih bolesti 28. marta 1934. godine. (Naj portal)