Sudbine

Život u šumi: NIKOLA JE NAPUSTIO VELEGRAD I SA DJEVOJKOM ODLUČIO DA ŽIVI KAO PUSTINJAK

Published

1 godina

04/04/2023

Velegrad sa 18 miliona stanovnika, Nikola Borić je prije devet godina, zamjenio životom u selo sa osam stanovnika, na rubu Parka prirode Papuk, koji je smješten u Požeško-slavonskoj županiji u Hrvatskoj. Za njega mnogi tvrde da je jedan od najljepših parkova prirode u Hrvatskoj, a ujedno i prvi hrvatski geopark pod UNESCO-ovom zaštitom..

Inače, ovaj dugogodišnji kondocioni trener koji je sportiste pripremao za Olimijske igre i svjetska prvenstva i živio u Adis Abebi, Berlinu, Amsterdamu, Istanbulu u jednom momentu je poželio drugačiji život – bez smoga, bez ikakvog otpada, bez smeća, te ujedno pomoći lokalnoj zajednici i sebi pronaći neki mir.

I više se nije vratio, ni požalio zbog ove odluke.

Danas Nikola sa svojom djevojkom Zoranom svu hranu dobija s vlastite farme, a udružili i sa kooperantima koji slično razmišljaju i pokrenuli klaster pod nazivom Made in Papuk.

Kako izgledaju njihovi dani, sa čim se sve suočavaju, o čemu razmišljaju, gotovo svakodnevno objavljuje Borić na Facebook profilu “Život u šumi”, gdje ga prati više od 53 hiljade ljudi.

Navodi da su uspjeli biti 80% samoodrživi, a u trgovinu po namirnice nisu morali otići čak tri mjeseca, prenosi BUKA.

“Skoro pa kompletna hrana za naše kućanstvo je s farme, dok neke stvari poput ulja i ribe uzimamo ili mijenjamo s našim prijateljima iz klastera. Od aprila priroda nas časti samoniklim biljem, gljivama, voćem, povrćem i mesom, a i zimnica i sokovi su spremni i na policama.

Voda je besplatna također, izvorska za piće, a tehnička iz bunara. Dućan je rijetko i minimalno za kavu, sol, rižu, začine kojih nemamo te sredstva za čišćenje i higijenu koje nismo još uspjeli sami napraviti”, napisao je Nikola na svom Facebook profilu, a objava do danas ima preko pet i po hiljada lajkova.

U objavi je otkrio i da Zorana sama radi većinu krema, pastu za zube i sapun, a umjesto omekšivača za rublje koriste svoj domaće jabukovo sirće i koju kap eteričnog ulja.

“Trebalo nam je pet godina da na svojim greškama u ovom specifičnom okruženju i mikroklimi shvatimo kako imati vlastiti vrt, kako uzgajati svinje, kokice, guske, koze i pčele te kako sami da izradimo kuću od materijala koji nas okružuju i to sve u skladu s prirodom. Tek sad možemo ponosno reći da smo uspjeli”, stoji u Nikolinoj objavi.

A sam početak nije bio lak, niti je Borić znao, kada je prvi put uočio oglas o prodaji parcele, da će to biti njegov budući raj. Prvih osam mjeseci je živio kao pustinjak, ali je ubrzo shvatio da to nije dobra ideja, pa je počeo uzgajati svoju hranu.

Prisjećajući se svojih početaka, navodi da su na farmi prvo krenuli sa uzgojem svinja, primarno radi zarade, ali one danas obavljaju još jedan bitan posao ruju zemlju i tako je pripremaju za sadnju povrća.

Takođe na farmi imaju puno starih sorti voća, poput šljiva, jabuka, kruški, oraha.

Borić drži i beplatna predavanja širom regiona, a napisao i knjigu “Šuma je moj dom” gdje je opisuje svoj put od vrhunskog sportaša, čime mu je obilježen veći dio života, do potpuno samoodrživog života u šumi.

“Knjigu sam prije svega posvetio svima onima koji jako dobro čuju svoj unutarnji glas, vapaj za promjenom u životu i povratku prirodi, ali nisu se još odvažili na prvi korak, kao i onima kojima je draže biti vani u prirodi nego među betonskim blokovima ili na asfaltu, te svima kojima je dojadio ovaj sustav i koji vide nadolazeću promjenu i svjetlo na kraju mračnog tunela”, početne su riječi ove inspirativne knjige.

Navedimo i da su o Borićevom životu HRT i BBC snimili dokumentarce, a nedavno je osvojio i nagradu National Geographica u kategoriji Odgovor na klimatske promjene s klasterom Made in Papuk. (Naj portal)

Sljedeća vijest

Šefikov “muzej” u Starim Majdanima: ČUVA TELEFON STAR 80 GODINA

Predhodna vijest

Otac i kćerka završili u varaždinskoj sudnici: LARI JE BILO KRIVO ŠTO JOJ JE TATA POPIO SVO MLIJEKO

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)